petak, 27. srpnja 2018.

Je li dopušteno prisustvovati koncertu koji se održava u katoličkoj crkvi?



Odgovor na to pitanje katoliku koji razumije za što je crkva blagoslovljena ili posvećena odmah je jasan: ,,Pod imenom crkve razumijeva se sveta zgrada namijenjena službi Božjoj napose za to, da bude na uporabu svima vjernim kršćanima za izvršavanje javnog bogoslužja." (kan. 1161 Zakonika iz 1917.).

Upravo na to mislio je naš Gospodin kada je rekao: ,,Kuća moja neka se zove kuća molitve (Mt 21,13). Ona je sveta i mora se odvojiti od svake svjetovne upotrebe, poput osobnog profita ili probitka da ne bi postala ,,špilja razbojnička. Posljedice toga mogu se izvući iz kanona 1178 Zakonika iz 1917. koji kaže: ,,daleko treba da su od njih trgovine i sajmovi, pa imali oni i pobožnu svrhu“. Kanon 1220, §1 novoga Zakonika iz 1983. govori isto.

Pitanje je stoga oduzima li crkvi izvedba glazbe koja nije za liturgiju njezinu svetost. Odgovor daje kanon 1264, §1 Zakonika iz 1917., koji samo obnavlja odluku Tridentskog sabora, ali koji, nažalost, nije zadržan u Zakoniku iz 1983.: ,,Glazbene su izvedbe, kod kojih bilo pri sviranju orgulja i drugih glazbala bilo pri pjevanju dolazi tako nešto, što zvuči razuzdano i prosto, u crkvama bezuvjetno zabranjene.

Da bismo to bolje razumjeli, mora se napraviti jasna razlika između različitih vrsta glazbe. Kao prvo, postoji sveta glazba koja se izvodi u svetoj liturgiji kod koje je na prvom mjestu gregorijanski koral, ali također u nekim prilikama polifona glazba u tradiciji nekih skladatelja poput Palestrine. Kao drugo, postoji vjerska glazba koja nije komponirana za liturgiju niti se u njoj izvodi, ali koja ima svrhu uzdići dušu razmatranju božanskih istina. Na kraju, postoji svjetovna glazba koja nema nikakve veze s religijom.

Jasno je da je izvedba svete glazbe moguća unutar katoličkih crkava, pa čak i izvan liturgije. Smjernice Svete kongregacije za obrede 3. rujna 1958. također navode da je dopušteno izvoditi vjersku glazbu u crkvama izvan liturgije pod određenim uvjetima:

nedjelja, 22. srpnja 2018.

J. M. Lemius: Katekizam o modernizmu (I.)



Donosimo prijevod prvoga dijela znamenitoga djela p. J. B. Lemiusa ,,Katekizam o modernizmu koje pobliže razjašnjava opasnost ove središnje zablude novoga vremena u Crkvi na temelju enciklike Pascendi pape sv. Pija X.


Predgovor enciklici

O ozbiljnosti zabluda modernistā

P. – Koja je jedna od prvih zadaća koje je Krist dodijelio vrhovnom poglavaru?

O. – Njegova Svetost Papa odgovara: „ Služba koju Nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, među svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio, ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena.

P. – Je li takav oprez bio potreban u svim vremenima?

O. – „Nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo „ljudi koji će iskrivljavati nauk“ (Dj 20,30), „praznorječnih i zavodnika“ (Tit 1,10), „zavodnika i zavedenih“ (2 Tim 3,13).

P. – Jesu li ti ljudi, zavodnici i zavedeni, brojniji u naše vrijeme i koji im je cilj?

O. – „Treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti životvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista.“

P. – Zašto vrhovni poglavar ne može više šutjeti?

O. – „Nije nam dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo Našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.“  

P. – Gdje su danas ti počinitelji zabluda – jesu li oni otvoreni neprijatelji?

O. – „Da je to nužno bez oklijevanja činiti“, nastavlja Sveti Otac, „je imperativ, posebno zbog činjenice da se počinitelje zabluda ne treba sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi.“

utorak, 17. srpnja 2018.

Svjedočanstvo sv. Tome Akvinskog o tradicionalnom obredu svete Mise


Često se ponavlja prigovor da su mnogi dijelovi tradicionalnoga obreda svete Mise nastali ili su se razvili u srednjemu vijeku, te da odgovaraju tadašnjemu mentalitetu; da u današnje vrijeme vlada sasvim drugi mentalitet, zbog toga treba promijeniti ili izostaviti obrede koji čovjeku XX. ili XXI. stoljeća više ništa ne govore, ili su čak smiješni.

Međutim, u svojoj Teološkoj sumi sveti Toma nam otkriva prigovore koji su se još u njegovu XIII. st. upućivali liturgijskim obredima, koji niti u srednjemu vijeku nisu odgovarali općenitome mentalitetu (usp. br. 5 i 6).

Možemo ustvrditi da takvi prigovori postoje otkada postoji kršćansko bogoslužje. Liturgijski su obredi uvijek čudni i smiješni onima koji ne vjeruju ili koji nisu dovoljno upućeni u vjeru. Stoga sv. Toma ovdje donosi tumačenje obreda, a ne traži njihovo dokidanje ili zamjenu »prikladnijima« ili »suvremenijima«.

Čitatelj koji dobro poznaje tradicionalni obred svete Mise moći će s divljenjem zaključiti da sveti Toma prije sedam stoljeća opisuje obred koji je do najsitnijih pojedinosti istovjetan onome koji se u Rimskome misalu nalazi sve do 1962. godine.

Priredio: p. Tin Šipoš

SV. TOMA AKVINSKI
TEOLOŠKA SUMA
III. DIO
Pitanje 83
O obredu sakramenta Euharistije
Članak 5
Je li prikladno ono što se vrši u slavljenju ovoga sakramenta

Kod petoga [članka] postupa se ovako. Čini se da ono što se čini u slavljenju ovoga sakramenta nije prikladno.

1. Naime, ovaj sakrament pripada Novome zavjetu, kao što je očito iz njegove forme. Međutim, u Novome zavjetu ne trebaju se obdržavati ceremonije Staroga zavjeta. U njih se ubrajalo i to da su se svećenik i poslužitelji prali vodom kad su pristupali prinošenju žrtve: čita se naime u Izl 30, 19—20: »Neka Aron i sinovi njegovi operu svoje ruke i noge kad pristupaju k žrtveniku«. Nije, dakle, prikladno da svećenik pere svoje ruke u misnome slavlju.

2. Osim toga, na istome je mjestu (r. 7) Gospodin zapovjedio da svećenik »pali miomirisni tamjan« na žrtveniku koji je bio pred Pomirilištem. I to se odnosilo na ceremoniju Staroga zavjeta. Dakle, nije prikladno da se svećenik u Misi služi kađenjem.

3. Osim toga, ono što se vrši u sakramentima Crkve, ne smije se ponavljati. Nije prikladno, dakle, da svećenik ponavlja znakove križa iznad ovoga sakramenta.

4. Osim toga, apostol kaže (Heb 7, 7): »Posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega«. A Krist, koji je u ovome sakramentu nakon posvete, mnogo je veći od svećenika. Nije, dakle, prikladno da svećenik nakon posvete blagoslivlja ovaj sakrament čineći znakove križa.

srijeda, 11. srpnja 2018.

Zašto moram trpjeti? (XIII.)



Trinaesti razlog: postići obraćenja grješnika

Trinaesti razlog zašto morate trpjeti može biti ovaj: Bog vam je možda dao poziv postizanja milosti za obraćenje grješnika, posebno za one koji su u svojoj smrtnoj borbi i u opasnosti da umru u svojim grijesima.

Priđite u duhu postelji čovjeka koji bi trebao ostaviti ovaj život sa smrtnim grijehom na svojoj duši. Još nekoliko trenutaka i njegov 'zgoditak' će biti odlučen za cijelu vječnost. Ako se pojavi pred Božanskim Sucem s neoproštenim grijesima – ništa ga neće moći spasiti od neugasive vatre pakla. Vječno će trpjeti najstrašnije muke – muke tako strašne da su u usporedbi s njima muke onih koji umiru u vatri samo slaba sjena patnje.

Dakle, u tom kritičnom trenutku zagovor Božjih prijatelja igra veliku i odlučujuću ulogu u velikoj drami grješnikove smrti. Kao odgovor na žarke molitve koje se prikazuju za obraćenje grješnika u njihovoj smrtnoj borbi, a posebno radi trpljenja koje se podnosi radi te iste nakane mnogih svetih duša, Bog rado daje umirućim grješnicima one dodatne milosti koje su potrebne da pobijede svoju tvrdoglavost i da se na vrijeme pomire s Njime iskrenom ispovijedi ili barem činom savršenoga kajanja.

Odlučujući trenutak je došao. Milost postiže slavnu pobjedu. Umirući grješnik vraća se Bogu, kaje se i oprošteno mu je – spašen je - spašen za vječnost! Zar ne shvaćate što to znači – On je spašen!

subota, 7. srpnja 2018.

Svetost laika



Junačke kreposti su rijetke i tamo gdje postoje ne pridaje im se velika pažnja! Koliko je tu stvarne svetosti! Svetost koja nikad ne može biti službeno kanonizirana, ali je istinita: svetost liječnika koji daje sebe za ljubav Božju i za one koji trpe u Kristu, ne računajući cijenu, svetost službenika koji živi svoj život poslušnosti i stalnog odricanja ponizno i u nadnaravnom duhu – različite vrste svetosti, skrivene i nepoznate, ali djelotvorne i ugodne Srcu Božjem.

Željeli bismo svakako vidjeti kako se svetost još više širi, ali ne smijemo zanijekati ono što već postoji. Osim toga, mogućnosti za mučeništvo nisu opća pojava, a svetost ukrašena mučeničkom palmom nije jedina vrsta svetosti. Kao što je Rene Bazin tako istinito napisao: "Čini se da ljudi ne priznaju žrtvu života, osim ako se ne izvrši u jednom trenutku". Mučeništvo u malim vatrama skrivenih vjernosti kojih se stalno pridržavamo, mučnih kušnji koje hrabro i ustrajno odbacujemo, ispunjavanje dužnosti prema Bogu i bližnjemu točno i s ljubavlju, molitve koje vjerno molimo usprkos odbojnosti, suhoći i pritisku rada – nije li to mučeništvo? Tko može procijeniti vrijednost tih bezbrojnih žrtvica koje nisu javno objavljene, ali koje koštaju… i koje se računaju! Količina svetosti u današnjem svijetu nije bitan problem, važno pitanje je koliko bi je trebalo biti s obzirom na potrebe svijeta, kakvu zahtijevaju ispravno shvaćeni slava Božja i kršćanstvo.

Razgovarajući jedan dan sa skupinom kardinala, Sveti Otac Pio X. postavio im je ovo pitanje:

"Koja je po vašem mišljenju najvažnija potreba za spasenje društva?"

"Izgraditi škole", odgovorio je jedan kardinal.

"Ne."

"Izgraditi više crkava", predložio je još jedan.

"Opet ne."

"Povećati broj svećenika", rekao je treći.

"Ne, ne", odgovorio je sv. Pio X. "Sve te stvari su važne, ali ono što je sada najpotrebnije jest imati u svakoj župi skupinu laika koji su vrlo kreposni, vrlo odlučni, prosvijetljeni u svojoj vjeri i koji su pravi apostoli".

Promotrimo sada samo te dvije riječi: "kreposni" i "odlučni". Sveti je Otac rekao "kreposni" – "vrlo kreposni, čestiti", a govorio je o laicima. Pripadam li ja tom broju kreposnih laika? "Koja sreća biti svetac", rekao je doktor Vittoz iz Lausanne: "Jer se onda mogu truditi da postanem jedan!" Sv. Pio X. imao je dobar razlog riječi "krepost" dodati "odlučan". Je li moja odluka da postignem veću svetost odrješita, odlučna?

Izvor: p. Raoul Plus, Christ in the Home

utorak, 3. srpnja 2018.

Zašto moram trpjeti? (XII.)


Dvanaesti razlog: promicanje dobrobiti Crkve

Dvanaesti razlog zašto morate trpjeti, iako se trudite voditi dobar život, može biti ovaj: Bog vam je možda dao poziv aktivnog i nužnog sudjelovanja u promicanju dobrobiti Njegove crkve. Vi trebate pomoći postići za nju one posebne milosti koje ona neprestano treba da bi ispunila svoje poslanje spašavanja besmrtnih duša.

Zadatak uspostavljanja kraljevstva Božjeg na zemlji koji obavlja Majka Crkva pod velikim je pritiskom bezbrojnih poteškoća. Kako je u svojoj beskrajnoj mudrosti Bog smatrao prikladnim da se veliko djelo ljudskog otkupljenja postigne obilnim trpljenjem koje je Isus Krist podnio u svojoj muci i smrti na križu, tako On također smatra da se djelo spašavanja duša, koje nije ništa drugo do nastavljanje otkupljenja u svijetu do kraja vremena, također treba postići velikim dijelom putem bolnoga trpljenja. U tu svrhu Bog je odabrao određene duše koje su mu posebno drage i dao im poziv da za svoju Crkvu posredstvom trpljenja zadobiju potrebne posebne milosti koje ona treba u različitim vremenima i na različitim mjestima.

Životi svetaca su puni primjera herojskih duša koje su se prikazale Bogu da će trpjeti za dobrobit Crkve. Tako postoje i danas duše u svijetu čije je životno djelo da trpe radi te nakane. Svećenicima i misionarima one su najveći saveznici u njihovim nastojanjima da spase duše. Dok oni propovijedaju, ispovijedaju, pomažu umirućima i rade druga apostolska djela, ti velikodušni patnici postižu za njih one moćne milosti bez kojih bi njihova nastojanja često bila bez ploda.