petak, 30. rujna 2016.

Mons. Miserachs Grau – tradicionalno je moderno


Nakon šesnaest godina vođenja Papinskoga instituta za svetu glazbu, msgr. Valentino Miserachs Grau upozorava kako ponovo obnoviti bogoslužnu glazbu: vjernim tumačenjem predaje.

Razgovor Pine Baglioni s msgr. Valentinom Miserachsom Grauom

Msgr. Valentino Miserachs Grau u svomu uredu ima lijepi glasovir. „To je dar bečke tvornice Ehrbar papi Piju XI., godine 1929., u povodu pedesete obljetnice njegova svećeničkoga slavlja: jedincati, posebno napravljen za njega“. Msgr. Miserachs, šezdesetosmogodišnjak podrijetlom iz maloga mjesta Sant Marti Sesgueioles, u biskupiji Vicu, nedaleko od Barcelone, voditelj je Papinskoga instituta za svetu glazbu od 1995. godine. Ujedno je i ravnatelj zbora Liberiane, tj. Rimske bazilike Santa Maria Maggiore od 1977. godine. Susrećemo ga na koncu uistinu posebne akademske godine: u ovoj, 2011. godini. Papinski Institut za svetu glazbu proslavio je prvih sto godina postojanja. I msgr. Miserachs se priprema reći konačno zbogom svojim sveučilištarcima. „Pa možda ću, nakon četiriju uzastopnih služba, vjerojatno ostati još godinu više“.

Monsinjore Miserachsu! Kako i kada je počelo Vaše veliko zanimanje za svetu glazbu? U jednomu od Vaših mnogih spisa opisali ste gregorijansko pjevanje kao nešto što je „gotovo pa kao osmi sakrament“.

VALENTINO MISERACHS GRAU: Bilo je to očito preuveličavanje. Rekao sam misleći na poruku Drugoga vatikanskoga sabora, koja kaže: „mora se očuvati i poticati s velikom pažnjom baština svete glazbe“. Neizreciva ljepota gregorijanskoga pjevanja izražava uzvišeno otajstvo koje se ne može opisati riječima. Pjevati i svirati tijekom sv. Mise, kako to naučava Rimokatolička Crkva, to jest, u skladu s nebrojenim papinskim uputama, koje smo naslijedili, nije izbor, odabir. Radi se o prijenosu vjere Gospodina našega Isusa Krista. Kao što je sveti Pio X. napisao u motu proprio Inter sollicitudines, sveta glazba mora biti sveta, odraz umjetnosti, općenita - povratak baštini prema zasadama Drugoga vatikanskoga sabora i kasnijeg papinskoga nauka.

U svakomu slučaju moje zanimanje za glazbu ne prestaje od šeste godine. Jednoga dana moj brat i ja smo u potkrovlju našli jednu staru trošnu harmoniku koja je, međutim, još uvijek svirala. Dok sam svirao, moji roditelji su prepoznali da imam dobar sluh. Ubrzo su me odveli maestru Francesku Vivesu, vrsnomu pijanistu i skladatelju iz moga kraja, da vidi jesam li stvarno nadaren za glazbu. On je to potvrdio. Tada sam počeo odlaziti na pouke i svirati orgulje u crkvi.

Kako i zašto ste došli u Rim?

To je, nema sumnje, zbog Providnosti: s jedanaest sam godina otišao u sjemenište, a biskup mi je dopustio nastaviti se baviti glazbom. Godine 1963. poslali su me u Rim, u bogosloviju na Gregorijansko sveučilište. Nakon stjecanja diplome, upravo kada sam se pripremao vratiti u Kataloniju, moj biskup je neobjašnjivo promijenio mišljenje i odlučio da ostanem u Rimu. Oduvijek sam vidio uzrok te nagle promjene u Providnosti. Godine 1967. sam se, s dopuštenjem moga biskupa, upisao na Papinski institut za svetu glazbu, koji je tada imao svoje sjedište na Trgu Sv. Augustina. Msgr. Higini Anglès i Pàmies bio je dekan i veoma me cijenio. Ondje je bio i veliki maestro Armando Renzi, pa smo se zajedno počeli baviti skladanjem, odmah nakon stjecanja diplome iz gregorijanskoga pjevanja. Dvije godine poslije prešao sam na Konzervatorij Alfredo Casella, u Aquili, gdje sam nastavio skladati s Renzijem i učio svirati velike orgulje. Ostao sam toliko povezan s tim Konzervatorijem da smo nakon potresa u travnju 2009. godine ugostili u Institutu čak sedam razreda sveučilištaraca. Neke smo smjestili i u ovoj radnoj sobi. Potom me, malo poslije, Renzi, koji je također bio voditelj velikoga zbora La Cappella Giullia pri Sv. Petru, doveo onamo kao drugoga orguljaša i skladatelja. U međuvremenu, godine 1973., maestro, sada kardinal, Domenico Bartolucci, pozvao me da mu se pridružim voditi zbor La Cappela Liberiana pri Santa Maria Maggiore. Prošlo je 38 godina od toga dana! A ako Renziju dugujem svoj boravak u Rimu i, s tehničke točke gledišta, proučavanje glazbe, onda Bartolucciju dugujem svoj dolazak u Santa Maria Maggiore i proučavanje zakonitosti.

Godine 1981., nažalost, Vatikanski je kaptol odlučio raspustiti zbor La Cappela Giulia i razriješiti dužnosti sve koji su sudjelovali u njoj. Dvije godine poslije Armando Renzi je preminuo od tuge.

utorak, 27. rujna 2016.

Manija milosrđa na Svjetskom danu mladih


Možda su mi desetljeća istraživanja i potrage za nestalom i otetom djecom po cijelom svijetu pružila uvid u opasnosti za djecu. Možda poznavanje taktika i priča seksualnih predatora pojačava moju zabrinutost zbog naivnih i lakovjernih odraslih, koji stavljaju djecu u opasne i kompromitirajuće situacije.

Možda jer znam da ranjivost mladih koji se angažiraju kako bi pomogli ljudima s ulice, bilo mentalno bolesnih ili beskućnika, ugrožava njihovu sigurnost i dobrobit. Možda godine istraživanja razbojnika i ubojica, koji se predstavljaju kao takvi ljudi, koji vrebaju prijemljivu djecu i tinejđere namamljujući ih u trgovinu ljudima, drogom i druge nasilne zločine, utječe na moje mišljenje o ovom bizarnom i problematičnom katehetskom savjetu koji je dao američki biskup na Svjetskom danu mladih u Poljskoj.

Vjerujem da je taj biskup pristojan čovjek. Pa opet njegovo predavanje i pogledi ne samo da naglašavaju potpunu apsurdnost mantre milosrđa koju ovjekovječuje Franjo i njegovi kolege biskupi, već oni predstavljaju ozbiljan rizik za djecu.


Na Svjetskom danu mladih u Poljskoj biskup Frank Caggiano iz Bridgeporta u američkoj saveznoj državi Connecticut slijedio je diktate jubileja godine milosrđa svojim ‘katehetskim predavanjem’ o milosrđu, demonstrirajući besmislenost i glupost Franjine manije milosrđa. Biskup Caggiano sablažnjivo je  podučio 150 mladih ljudi da davanje 1$ beskućniku nije dovoljno za katolika i zagovarao je opasnu praksu u ime ‘milosrđa’. Kao što je biskup Caggiano istaknuo: ,,Moji prijatelji, to je možda dovoljno dobro za svijet, ali to nije dovoljno dobro za Isusa Krista. Nismo na to pozvani. Mi smo pozvani na više od toga“,  objasnio je biskup Caggiano.

nedjelja, 25. rujna 2016.

Služiti Bogu ili narodu?


Narod iz zavičaja u kojem je Isus othranjen s divljenjem gleda na Isusa i njegove blage riječi. Ovdje Isus nastupa kao pravovjerni Židov, i to u sinagogi, u dan subotnji. No, ne nastupa samo kao „jedan od njih“, već kao rabi, učitelj, jer čita u sinagogi Zakon Božji koji dolazi po proroku Izaiji. Narod je bio ponosan na svog sumještanina, Isusa koji je othranjen među njima. Tu nema problema, jer se radi o vjeri u jednoga Boga, Jahvu. Nije Isus bio bilo tko, bio je službenik u sinagogi, u očima Židova, čovjek koji vodi narod, okuplja narod i služi narodu. Službenik Božji koji služi narodu, to je omiljena fraza loših pastira i nepoučenih vjernika.

Služi Bogu i narodu, to je bio u očima naroda Isus, još samo jedan od mnogih rabina, koji nastoji pročitati ono što narodu prija. Isusov uzvik: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 21), po reakciji Židova okupljenih u sinagogi jest pogrešno shvaćena hvala upućena narodu. Radosna vijest govori kako su svi Isusu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.

No, Isus tu ne staje, ne obazire se na ljudsku hvalu, već očito pokazuje tko je On. Nije On samo sin Josipov, kako su smatrali. Isus nije samo neki tamo mudar čovjek. Isus je prije svega Krist, onaj o kome su govorili proroci stoljećima prije. A taj Krist je sam Sin Božji, Bog koji je utjelovljen, koji je pomazan Duhom Svetim, jer Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina, tako da je Krist onaj koji šalje Duha.

Proroci koji su djelovali među Židovima nisu dobro prolazili. Ne zato što ne bi bili dobri ljudi, nego zato jer su upućivali narod prema Bogu, Bogu služili, a ne narodu. Ovo dvoje je velika razlika, jer i Krist govori o prorocima koje narod nije prihvaćao, pa ako nisu proroci bili prihvaćeni, kako će onda sam Krist proći?

petak, 23. rujna 2016.

„Stari oblik Mise bio je svet, i jest svet. Isto vrijedi i za novi“ - E pa…

Stari oblik Mise bio je svet, i jest svet. Isto vrijedi i za novi. Ova dva oblika Mise mogu postojati jedan uz drugoga. Ne moraju se natjecati, ne moraju se uvlačiti u međusobne sukobe oko identiteta, niti moraju biti žrtvom osobnih ambicija i taštine. Oba imaju svoju budućnost. Dakle, oba ova obreda, postojeći jedan uz drugoga, imaju sposobnost očuvanja i obogaćivanja liturgijskog naslijeđa Crkve.“

(Citat iz članka „Upoznajte liturgijsku baštinu Katoličke Crkve“ s bitno.net o pokretanju stranice tradicionalnamisa.com.)


Obogaćivanje liturgijskog nasljeđa Crkve po novom obredu:




srijeda, 21. rujna 2016.

Svjetski dan mladih (WYD): vatikanska scena za spolni odgoj


I tako je Vatikan pojačao svoju preokupaciju sa seksom. Kao što je naširoko priopćeno i ovdje i na drugim mjestima, Vatikan je sada pokrenuo svoj vlastiti program seksualnog odgoja. ,,Mjesto susreta: avantura ljubavi, koje je izdalo Papinsko vijeće za obitelj, ima za cilj informirati mlade po pitanjima seksa i čistoće. A tko bi to mogao bolje nego ti primjeri kreposti preko u Vatikanu.

Predstavio ga je biskup Carlos Simon Vazquez, podtajnik Papinskog vijeća za obitelj, na Svjetskom susretu mladih. Pitamo se jesu li roditelji uopće shvatili kada su poslali svoju djecu u Krakow, da su također potpisali da će ih ovaj tip malo podučavati o seksu:

Nadbiskup Vincenzo Paglia, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj

Američka liga za život ovdje osuđuje „Mjesto susreta: avanturu ljubavi“ na svojoj radijskoj emisiji, Liftesitenews ima sponzoriranu peticiju i poziva Vatikan da opozove taj program, a ovdje možete naći što Društvo kardinala Newmana ima reći o tom posljednjem skandalu iz Vatikana:

,,Ustanovili smo da Mjesto susreta učestalo rabi seksualno eksplicitne i moralno sumnjive slike, da propušta jasno identificirati i objasniti katolički nauk iz temeljnih izvora poput deset zapovijedi i Katekizma Katoličke crkve i da kompromitira nevinost i cjelovitost mladih pod zakonitom brigom njihovih roditelja.

Još jednom, opustošena Katolička crkva II. vatikanskog – odgovorna za toliki duhovni i moralni pokolj – dolazi u pomoć, svježa od najvećeg klerikalnog seksualnog skandala i posljedičnog prikrivanja u povijesti. (Mora im se priznati da stvarno imaju petlje.)

A uz to, zašto je to pak potrebno nakon teologije tijela (TT) u katoličkim školama koja je trebala dati sve informacije našoj djeci o seksu i čistoći prije nekoliko godina? U mom kvartu, katoličkoj djeci na silu se daje TT pune dvije godine prije negoli smiju primiti sakramenat potvrde. Mislite li da TT možda nije sve ono što se govorilo da jest? Nemoguće! Pa nju nam je dao sv. Ivan Pavao, a on je svetac!

Tako su s ozbiljnim licem vatikanski predstavnici uvjeravali ljude na Svjetskom susretu mladih da je njihov novi sex-ed program razvijen tako da „pomogne odgovoriti na problem propadanja braka i obitelji“ kao što je isplanirano na Svjetskom susretu obitelji u Philadelphiji 2015. i na vatikanskoj Sinodi o obitelji. (A ako zaista vjerujete da se o tome tu radi, imam vam za prodati jednu zgradu na Via della Conciliazione.)

U svom pismu 21. ožujka 2016. nam nadbiskup Vincenzo Paglia, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj, kaže da je „taj poziv na ljubavi temeljni zadatak roditelja u obitelji. U izvršavanju svog posla, oni mogu računati na pomoć različitih moralnih i odgojnih zajednica: škola, muških i ženskih učitelja, kao i na suradnju drugih članova crkvene zajednice: župnika, kateheta i drugih kršćanskih vjernika.”

Baš tako! Mi stvarno možemo računati na “crkvenu zajednicu i župnike” da će podučiti našu djecu sve o seksu. To je jedna stvar u kojoj su stvarno dobri. Ali koga ti ljudi misle da zavaravaju s tim sramotnim (za njih) i prozirnim pokušajem odvajanja razrednog seksualnog odgoja od intrinzičnog zla koje je u njegovoj srži? U svom eseju, „Razredni seksualni odgoj“, Vernon J. Schaefer daje na znanje da „razredni seksualni odgoj upoznaje djecu sa senzualnošću. Ona je pristup svim oblicima seksualnog nemorala.“

Ali, dakako, Papinsko vijeće za obitelj ne pokušava ,,upoznati djecu sa senzualnošću“, a još manje sagraditi „pristup svim oblicima seksualnog nemorala.“ Popratna slika za petu lekciju njihovog novog sex-ed programa, na primjer, jasno promovira čistoću. Zar ne?


Vjerojatno im se omakla fotografija mlade djevojke koja se priprema kampirati sa svojim dečkom dok je njezina ruka na njegovom bedru i dok stražnjicu njezine prijateljice pipa pak njezin dečko.  Tamo u Vatikanu nema previše žurbe... tako da možda jednostavno nisu to primijetili.

subota, 17. rujna 2016.

Smrt


U saveznoj državi Wyoming postoji jedan karmelićanski samostan u kojem se služi stari karmelićanski obred Svetoga Groba i karmelićani slijede drevne discipline koje su sastavni dio karmelićanskog života. Jedna od tih disciplina uključuje lubanju koja se nalazi na čelu stola za kojim redovnici jedu. Iako jedu, što ih održava na životu, prisutnost lubanje stalni je podsjetnik na neizbježnu smrt. Pored lubanje stoji natpis: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris, što je latinska izreka za: „Spomeni se, čovječe, da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti.“

Svi ćemo mi jednoga dana umrijeti. To je nešto s čime se svi moramo suočiti. Crkva smrt definira kao odvajanje besmrtne duše od tijela. U ranoj Crkvi duša se definirala kao supstancijalna forma tijela. Što to znači? To znači da duša čini vaše tijelo ljudskim. Ne vaš DNK ni njegovi dijelovi, nego duša čini tijelo ljudskim, za razliku od npr. tijela psa. Naša duša može ostati u našem tijelu dokle god tijelo može održavati aktivnosti koje su svojstvene duši, poput razmišljanja ili jedenja, itd. No kada tijelo postane nesposobno za aktivnosti duše, tj. kada duša više ne može djelovati kroz tijelo, onda ga napušta. Smrt je Božja doza realnosti koja čovjeka suočava s njegovim stanjem. Može ju se tako nazvati jer suočava čovjeka s činjenicom da je grešan, da je obilježen istočnim i osobnim grijehom i zbog toga je njegova kazna - smrt. Smrt nas također čini budnima pred opijenošću stvarima ovoga svijeta i tupošću uma koje mogu zamagliti našu prosudbu i učiniti nas usredotočenima na ovaj svijet i užitke koji dolaze i prolaze. Misao o smrti nas odvaja od toga i pomaže nam zapamtiti da iako hrana ima dobar okus, ona pripada prolaznim stvarima ovoga svijeta. Prolazne i beznačajne, osim ako nekako nisu povezane s Onim koji donosi presudu za naše grijehe, tj. s Bogom. Ljudsko biće samo nema značenja ako to značenje nekako nije ukorijenjeno u Bogu. Sveti Pavao nam kaže da je plaća grijeha - smrt. To slijedi iz toga što nas grijeh odvraća od Boga koji je izvor života svih stvorenih stvari koje same od sebe ne mogu dati život. Stoga, kazna odgovara zločinu. Jer mi se okrećemo stvarima koje ne mogu dati život i kao rezultat slijedi smrt.

Kroz smrt saznajemo da mi nismo konačni suci dobra i zla, istine i laži, odnosno stvarnosti. Koliko god ljudi vole misliti da ne postoji objektivna istina, moraju priznati jednu istinu koja se odnosi na sve ljude i sve slučajeve, a to je da svi ljudi umiru. To je nešto što nitko ne može zanijekati. Ako to niječu, ili nisu mentalno zdravi ili nisu intelektualno iskreni. Smrt je način na koji nam Bog govori što trebamo činiti. Način na koji On to radi je da nam pokazuje da On ima moć nad našim životom i našom smrću. U Svetom pismu nam govori da je smrt kazna za grijehe, zbog toga što nismo činili ono što nam je On rekao. Mi možemo živjeti niječući stvarnost, no ostaje činjenica da svi moramo umrijeti.

Sveti Alfonz Liguori nam kaže da je smrt kraj svih stvari jer nas lišava svega. Bogoslovima obično govorim: kad umrete, sa sobom uzimate tri stvari. Prva su zasluge koje ste dobili na ovome svijetu čineći dobra djela u stanju Božje milosti. Ako niste u stanju posvetne Božje milosti kada učinite dobro djelo, ono u Božjim očima ne znači ništa. Što ne znači da ono nije dobro djelo, ali znači da zbog njega ne dobivate nikakvo više mjesto u Nebu. Morate biti u stanju Božje milosti da biste to zaslužili. Druga stvar koju nosite sa sobom je svoje stanje Božje milosti, ili odsutnost iste. Treća stvar su vaše kreposti i mane. Ako umrete s manama, morate ići u čistilište kako biste se tamo od njih očistili. Osim ako umrete kao mučenik. Mučenik se zbog Boga odriče svih stvari ovoga svijeta. On napušta sve stvari kojima su njegove mane podređene. Naše mane su usmjerene prema određenim stvorenim stvarima od kojih smo odrezani nakon smrti. Te stvari nosimo pred Boga na Posljednji sud. Ne nosimo svoj novac, ni svoju kuću, ništa osim tih stvari koje smo spomenuli.


Život je kratak i smrt dolazi brzo. Zato su sveci govorili da ne tratimo vrijeme. Ovo je mjesto na kojem imate mogućnost zaslužiti više mjesto u Nebu. Kako kaže sveti Pavao, trčite da biste osvojili nagradu. Time želi reći da trebate težiti za najvišim mjestom u Raju prije nego umrete. Smrt nam je znak da nemamo tako puno vremena za to. Imamo određeno vrijeme na raspolaganju. Čak su i neki sveci žalili što nisu imali više vremena u ovom životu kako bi zaslužili više mjesto u Nebu. Nakon što su određeni anđeli pali, u hijerarhiji milosti ostala je praznina koju su ljudi pozvani popuniti. Bog želi da ljudi u tome uspiju. A smrt nam treba služiti kao podsjetnik da imamo malo vremena da taj cilj dosegnemo. Većina ljudi zbog propusta u svom životu nikada ne dođe do te točke u životu. Sveci u tome uspiju jer su savršeni, ali mi koji nismo savršeni moramo činiti sve što možemo da se očistimo kako bismo zaslužili to mjesto u Raju.

srijeda, 14. rujna 2016.

Od Svjetskog dana mladih, libera nos Domine!



Odlično, čovječe! (OPASKA: Ako ne vidite ništa krivo u ovom videozapisu – s katoličkog stajališta – onda nema smisla da nastavite čitati. Vi ste sada dio nove religije i sve što ću vam reći utemeljeno je na nauku stare... i za vas će to biti kao da čitate grčki).

Rasplesane časne. Rasplesani svećenici. Milijuni mladih također rasplesani dok im hormoni divljaju. Čak i sestre sv. Faustine u habitu izvode plesne pokrete. Pogledajte Svjetski dan mladih (WYD) – neokatolički Woodstock, gdje je sve fenomenalno!

Planirate poslati djecu u Krakow ovoga ljeta? Vjerujete da oni rade pravu stvar, zar ne?

Therese Ickinger jednom je primijetila da tinejdžer koji želi prekršiti njezinu odluku o tome kada se navečer mora vratiti kući često pribjegava sljedećem: ,,Mama, u čemu je problem? Zar mi ne vjeruješ?”  Katolička majka, gđa Ickinger je objasnila, uvijek će odgovoriti ovako:  ,,Ne, ja ti ne vjerujem, a ni ti sam sebi ne bi trebao vjerovati.”

Nakon svake WYD burleske čujemo sve o ,,zadivljujućim” činjenicama da nikada prije u povijesti nije bilo događaja gdje bi se skupili milijuni tinejdžera za neki katolički događaj. Istina, a zašto je to tako?  1) Jer to nije katolički događaj i 2) jer u prijašnje vrijeme katolički roditelji to ne bi dopustili! Znajući dobro kako đavao djeluje, oni ne bi nikada tako nesmoreno ,,dopustili” da njihovi tinejdžeri uskoče u ono što se može nazvati najvećom ,,odobrenom” prilikom za grijeh u povijesti kršćanstva.
 
WYD je od svojeg početka bio ćušpajz osjećajnosti, gubitka sna, mladenačke veselosti, seksualne energije, nejasne teologije, propagande Ujedinjenih naroda i održivog razvoja te pulsirajućeg rock'n'rolla. Evangelizirajući u takvom površnom okruženju može zvučati kao dobra ideja tinejdžeru, ali odrasloj osobi s iskustvom treba biti sumnjivo.

Ja svojoj djeci ne bih dopustio da ,,evangeliziraju“ na WYD isto kao što im ne bih dao da evangeliziraju na festivalu Miley Cyrus. Ali naravno da će tinejdžeri proturječiti i to žestoko. O, taj Michael Matt je paranoična crkvena baba koja to – jednostavno – ne – SHVAĆA! Mi osjećamo energiju našeg Gospodina na WYD. To je FENOOOMENALNO!”

Da, i mi smo jednom bili tinejdžeri. Kada mladi inzistiraju da žele ići na Svjetski dan mladih da bi ,,evangelizirali” i ,,svjedočili” u ime Isusovo, mi ih trebamo pohvaliti na njihovoj revnosti i reći im da ostanu kod kuće, mole krunicu i izbjegavaju bližu priliku za grijeh.

Ne sumnjam u dobre namjere djece koja žele ići na WYD, ali kada, na primjer, razmislim o ovom opisu noći otvaranja WYD 2005. kako su to izvjestile službene stranice WYD, zvuči li to vama kao katoličko, kršćansko i zdravo okruženje?

,,Let´s get it started”. U utorak navečer s tom pjesmom grupa Höhner otvorila je festival u LTU Areni u Düsseldorfu nakon uvodnog bogoslužja... Mješavina vrućih ritmova i raspoloženje Rhinelandskog karnevala potresla je Arenu do njezinih temelja, ostavljajući posjetitelje koji su došli iz čitavog svijeta u ludilu… Kardinal Joachim Meisner pozdravio je masu ljudi koja je pljeskala i zviždala u Düsseldorfu u ime svoje ,,srodne vrste u Kölnu“, aludirajući na uvodni događaj koji se također tamo odvijao. Dok je pozdravljao grupu, glazbenici su odsvirali hit s karnevala“Viva Colonia” dok je “Da simmer dabei” treštao iz svih kutova da je čak i kardinal pjevao uz to.

Tri karnevalska kluba dočekana su s dobrodošlicom ushićenim pljeskom... A i pjesme bandova“Eierplätzchen” na španjolskom, ska i rege mix grupe Trovači i bubnjarske grupe Tentekko koje su udarale svoje instrumente kao da su opsjednuti naišle su na dobar odaziv kod publike.

nedjelja, 11. rujna 2016.

Laicizacija i sekularizacija


,,Veliko sredstvo za uništenje kraljevstva našega Gospodina i kršćanskih ustanova jest laicizacija i sekularizacija država i društava; time dolazi svakako – kao logična i neumoljiva posljedica – do sekularizacije obiteljī, i ne samo obiteljī, nego i bogoslovija i klera.“

Nadbiskup Marcel Lefebvre, Ecône, 25. svibnja 1985.

petak, 9. rujna 2016.

Najava: intervju s FSSPX-om u Slobodnoj Dalmaciji


U sutrašnjem izdanju (10. rujna 2016., subota) priloga Spektar Slobodne Dalmacije izaći će intervju sa svećenicima Bratstva sv. Pija X. Preporučamo da nabavite ovaj zacijelo zanimljiv članak!

četvrtak, 8. rujna 2016.

Moloh na američki način (rodna ideologija)


,,Da, pomisao na muške genitalije u ženskim svlačionicama – i obrnuto – može biti jako uznemiravajuće za neke. Ali bitka za jednakost uvijek je djelomično bila povezana s nadvladavanjem nelagode – dijeljenje usluga s crnicima, dijeliti brak s homoseksualcima – a zatim u shvaćanju kako to nije tako strašno kako su neki ljudi mislili da će biti.“

Tako govori uredništvo ,,The Charlotte Observera“. Čini se da se Amerika nikada neće iskupiti za svoj izvorni grijeh – ropstvo, i da će dok god postoji netko tko se sjeća odvojenih izvora
vode, stolova za objed i sjedala na autobusima američkog juga, toliko dugo će Amerikancima biti nemoguće oduprijeti se tom čudovištu odjevenom u odjeću jednakosti. To je još više istinito kada će ta jednakost zahtijevati masivnu nejednakost u drugim i puno važnijim stvarima.

Kao prvo, krenimo s lažnom analogijom. Ako se djevojka ne želi tuširati pred momkom, to nije kao da se ne želi tuširati pred djevojkom čija je boja kože tamnija od njezine. Zašto ne, urednici “The Charlotte Voyeura“? Razmislite. Pokušajte. Bit će teško u početku i ljudi će primijetiti miris sagorjelog drva, ali na kraju čak i novinari mogu uspjeti u tome. Razmislite.

Jedan slučaj uključuje nešto svojstveno Americi i njezinoj povijesti. On se ne bi dogodio, na primjer, u drevnom Rimu. Zašto ne znamo rasna obilježja sv. Augustina, rođenog u Sjevernoj Africi od oca rimskog imena i majke punskog imena? Jer nitko nije mislio da je važno to spomenuti. Segregacionisti starog juga pokušali su opravdati svoja djela tako što su se pozvali na rasne teorije koje su izmišljene za trenutnu upotrebu, i mnogim „progresivistima“ ranog dvadesetog stoljeća bilo je drago pripomoći im u tome. Ali nitko nikada nije mislio da je nemoralno da bijelci i crnci jedu zajedno, da se igraju zajedno, da koriste iste zahode, itd. Siromašniji bijelci su to radili. Djeca su to radila. To nije bio moralni problem.

utorak, 6. rujna 2016.

Ništa mi nije tuđe što je kršćansko


Smatram da ćemo ispravno postupiti, ako nas je toliko strah nedalekog vremena, kad će se Sin Čovječji, Krist, predati u ruke grešnika, koliko god puta ustanovimo da je vrlo blizu opasnost da se izruči u ruke bezbožnih ljudi Kristovo otajstveno tijelo, Kristova Crkva, to jest vjernički kršćanski svijet. To je, jao, više nego stoljetna činjenica, pa nitko među nama nije iznimka da nije svjestan, sad ovdje, sad ondje, te opasnosti. Dok bijesni Turci čas ovdje, čas ondje, pustoše dijelove kršćanskog područja, dotle ih, radi unutrašnje svađe, raznovrsne heretičke sljedbe razdiru.

Dakle, dok vidimo posvuda, ili čujemo da se to, makar daleko, počima događati, razmislimo da nemamo vremena ni za sjedenje ni za spavanje, nego da moramo odmah ustati i koliko možemo, pa i drukčije, barem svojim molitvama, priskočiti u pomoć drugima u pogibelji. A ne smije se mlitavo uzeti na znanje pogibelj iz razloga što je dalje od nas. Budući da se općenito svi slažu s izrekom pjesnika komičara [1]: „Čovjek sam, pa ništa ljudsko ne smatram sebi tuđim!“ - koliko bi ukor zaslužili kršćani koji tvrdo spavaju (hrču) dok je kršćanstvo u opasnosti? U nakani da nas pouči, Krist je ne samo one koje je postavio bliže uza se, nego i one koje je odredio da stoje dalje, na slični način opomenuo da bdiju i mole. Radi toga, ukoliko nas, možda, tuđa zla što su daleko, nimalo nisu kadra ganuti, neka nas barem gane jednaka nam zajednička pogibelj. Zaista, trebamo se strašiti da se pogibelj, što je njih snašla, ne uputi k nama. Na mnogim smo se događajima uvjerili, zaista, kolika je žestina požara koji se brzo širi, i koliko je strahovito užasna zaraza leteće kuge. Budući da je, stoga, svaka ljudska pomoć uzaludna, bez pomoći Boga koji tjera zlo, mi ćemo se stalno sjećati ove rečenice iz Evanđelja, i uvijek ćemo misliti da nam Krist osobno ponovno govori: „Zašto spavate?! Ustanite i molite da ne padnete u napast!“ (Lk 22,46).

Izvor: Sveti Toma More, Kristova žalost

Fusnote:

1 Publius Terentius Afer, pisac komedija oko 170. pr. Krista

nedjelja, 4. rujna 2016.

U nedjelju u Splitu misa po tradicionalnom latinskom obredu


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (FSSPX) ove nedjelje služit će u Splitu svetu Misu po tradicionalnom latinskom obredu koji se služio po svim rimokatoličkim crkvama sve do nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.).


Naš grad će posjetiti p. Stefan Frey, poglavar Austrijskog distrikta Bratstva te će održati predavanje, a samu Misu služit će p. Marko Tilošanec, jedini hrvatski svećenik u Bratstvu. Misa će se održati u dvorani Hotela Dujam u 18 sati.

Ovaj se obred razlikuje od uobičajene Mise na narodnom jeziku (kako se danas služi po našim crkvama) ne samo po jeziku, nego i po tome što je svećenik okrenut prema velikom oltaru i po samim misnim molitvama i pojedinim obrednim činima. Tako svećenik pojedine dijelove izgovara tišim glasom, ima više poklecanja i znakova križa, a vjernici primaju svetu pričest klečeći.

Papa Benedikt XVI. je 2007. izdao motuproprij Summorum pontificum kojim je priznao svakom svećeniku pravo da može služiti ovaj obred i primjećuje se porast interesa za ovim obredom, poglavito među mlađima, tvrde u Bratstvu.



petak, 2. rujna 2016.

Intervju Johna Venarrija s Randy Engel o Amoris Laetitia i "spolnom odgoju"

Ako je Amoris Laetitia nekakav pokazatelj, ne nazire se kraj moralnoj propasti i duhovnom pustošenju koje programi seksualne inicijacije obaraju na katoličke obitelji, posebno djecu, na katoličku vjeru i katoličku civilizaciju općenito.

J.V.: Službena izjava pape Franje u Amoris Laetitia o "potrebi za spolnim odgojem" nalazi se u sedmom poglavlju pod nazivom "Prema boljem obrazovanju djece", § 280-286.

Puno informacija moramo pokriti u ovom intervjuu, s čime započeti?

R.E.: Mislim da je dobro započeti s uvodnom rečenicom sedmog poglavlja Amoris Laetitiae o „Potrebi za spolnim odgojem". Ta preinačena čudna poznata rečenica koja je donijela razrednu seksualnu poduku u katoličke škole može se naći u Gravissimum Educationis, deklaraciji Drugog vatikanskog koncila o kršćanskom obrazovanju promulgiranoj 28. listopada 1965. Pod § 1. Značenje univerzalnog prava na obrazovanje čitamo:

"
Stoga treba pomoći djeci i mladima, uz pomoć najnovijih dostignuća u psihologiji i umjetnostima i znanosti podučavanja, da uravnoteženo razviju svoje fizičke, moralne i intelektualne talente tako da postepeno mogu steći zreli osjećaj odgovornosti neprestano težeći prikladno oblikovati svoje vlastite živote i slijedeći istinsku slobodu dok se savladavaju nestalnosti života hrabro i postojano. Neka im se također pruži, kako napreduju u dobi, pozitivan i razborit seksualni odgoj. Štoviše, oni moraju biti odgojeni tako da preuzmu svoju ulogu u društvenom životu da tako prikladno podučeni u nužnim i podesnim vještinama mogu biti aktivno uključeni u različite društvene organizacije, otvoreni razgovorima s drugima i spremni dati sve od sebe da promoviraju zajedničko dobro."
Ta podebljana rečenica ispala je tempirana bomba koja je, ubrzo nakon završetka Koncila, rezultirala potpunim napuštanjem doktrinarne kateheze koja se tradicionalno podučavala u katoličkim osnovnim i srednjim školama i njezinom zamjenom s moralno i duševno kobnom seksualnom katehezom s kojom su, sigurna sam, mnogi od vaših čitatelja već do sada upoznati.

J.V.: Vjerujete li da su koncilski oci planirali da će se to dogoditi?

R.E.: Ne, ali upravo to se dogodilo.

J.V.: Prošlo je više od pedeset godina od kraja Drugog vatikanskog koncila, možda bi bilo korisno da ponovno prođete za naše čitatelje kako je takozvani seksualni odgoj našao svoj put u župne škole i satove Bratovštine za kršćanski nauk (CCD).

R.E.: Programi seksualne inicijacije predstavljeni su u formalnom katoličkom kurikulumu kroz stražnja vrata putem sistematske kampanje obmane i potajnosti koja je započela na samom Koncilu.

Kada raspravljamo o bilo kojem koncilskom tekstu, trebamo imati na umu da nijedan dokument nikad nije zapravo bio dovršen ili upotpunjen prije negoli je završno glasanje crkvenih otaca donijelo tu odluku. Koncilski dokument o kršćanskom obrazovanju nije iznimka tom pravilu.

Rad na Gravissimum Educationis započeo je u srpnju 1962. s prvim nacrtom koji je pripremila pripremna obrazovna komisija. On je bio odbačen kao previše birokratski i negativan. Tako je započela trogodišnja žestoka borba između tradicionalnih i modernističkih biskupa i njihovih „stručnjaka“ oko budućnosti katoličkog obrazovanja.