četvrtak, 29. prosinca 2016.

Tko će podnijeti nadolazeći progon?


U vrijeme kada je David bio kralj (1010. - 970. pr. Krista), vođe plemena Jisakar bili su uzdizani jer su „razumijevali prilike vremena, tako da su znali, što ima činiti Izrael.“ (1 Ljet 13,33). Isus je ukorio mnoštvo jer ne razumiju tadašnje vrijeme: oni su znali kako predviđati vremenske prilike, hoće li padati kiša ili biti vruće, ali nisu znali tumačiti vrijeme u kojem su živjeli (Lk 12, 54-56).

Na zapadu, u borbi između vojnih sila sekularizma i onih koji promoviraju kršćanske vrijednosti, ako vojske svjetla ne razumiju vrijeme, onda one neće imati strategiju za akciju. Dan D bio je moguć samo zato što je general Eisenhower imao dostatno, iako ne iscrpno razumijevanje dinamike i detalja svjetskog konflikta, općenito, i specifično, u odnosu na plaže Normandije i okolice.

Nedavno su američki katolici primili snažan i jasan poziv od jednog od svojih generala, nadbiskupa Charlesa Chaputa, da budemo u svijetu, ali ne od svijeta, na biskupskom simpoziju ove godine. Takva samostalna i neoboriva poruka bila je moguća samo zato što je dobro upoznat sa sadašnjom američkom situacijom kao što je general Eisenhower bio sa svjetskim ratom. U kulturi koja postaje sve više neprijateljski raspoložena prema kršćanskim vrijednostima, skrivanje nije opcija; ni za generale s najvećim odličjima, ni za najponiznije pojedince. Noj nije naš simbol; budan stražar jasnog pogleda jest.

Međutim, čak i ako vodstvo i pješaštvo razumiju kulturni teren i kako se njime baviti, sve je to besmisleno ako vjernici od dna do vrha nisu spremni položiti svoje živote za određeni cilj. Vojni pohod je osuđen na propast ako se zbog straha od smrti vojnici na vašoj strani povuku ili napuste borbu svaki put kada dođe do žestoke borbe.

Kako sekularne elite stječu sve veću dominaciju, mogućnost stvarnog mučeništva, koje se već događa u drugim zemljama zbog radikalnog islama (npr. u Nigeriji, Siriji, Središnjoj Afričkoj Republici), izgleda sve više i više vjerojatno u sljedećim desetljećima. To je uzrokovalo da jedan drugi general u američkoj Katoličkoj crkvi, veliki kardinal Francis George predvidi: „Očekujem da ću umrijeti u svom krevetu, moj nasljednik u zatvoru, a njegov nasljednik će umrijeti kao mučenik na javnom trgu. Njegov nasljednik će skupiti preostale komadiće uništenog društva i polako pomoći obnoviti civilizaciju kao što je to Crkva tako često radila u ljudskoj povijesti.“

Da, neki koji čitaju ovaj članak bi zapravo mogli jednog dana umrijeti mučeničkom smrću zbog militantnog nevjerničkog kontingenta ili radikalnog islama. Međutim, iako nismo svi pozvani na tu slavu, svi od nas pozvani su prigrliti duh mučeništva. Mnogi ljudi morali su umrijeti za savezničke snage da bi one mogle napredovati na plažama Normandije, ali još više njih morat će živjeti, pa opet, biti spremni umrijeti, da bi ratni pohod uspio. Tertulijan je bio u pravu: ,,…krv mučenika je sjeme Crkve”, ali ako svi poginu, tko će se nastaviti boriti?

Živi mučenici koji se nastave boriti. Oni su zrna pšenice koja su pala na tlo i umiru (Iv 12,24). Oni su preostali svjedoci (grčka riječ za mučenika, martyreo, znači “svjedok”), koji „uvijek nose naokolo smrt Isusovu na tijelu, da se i život Isusov na tijelu njihovu očituje.” (2 Kor 4,10). Oni jedu Njegovo tijelo i piju Njegovu krv i ,,smrt Gospodnju navješćuju dok ne dođe.” (1 Kor 11,26). Oni su raspeti s Kristom i unatoč tomu žive (Gal 2,20): prolazni užici ovoga svijeta i magnetsko privlačenje njihove vlastite pohote postaje sve manje primamljivo svakoga dana dok čeznu za svojom nebeskom domovinom.

utorak, 20. prosinca 2016.

Sveti Ivan Krstitelj pripravlja Kristov dolazak


Nedjelje došašća donose opis Isusovog preteče, Ivana Krstitelja, koji šalje učenike neka pitaju: Jesi li ti Krist? Isus na ovo pitanje ne daje filozofski, a ni znanstveni odgovor. Odgovor našega Spasitelja je onaj koji pretpostavlja čudesa koja nitko u povijesti nije činio, tako da je jasno tko je Isus. Poslije nabrajanja čudesnih događaja, Isus dodaje: ,,I blago onome koji se ne sablazni o mene! (Mt 11, 6).

No, ovdje On ne staje, slijedi opis Ivana Krstitelja, jer Krist opisuje tko je Ivan. Tako utvrđuje vjeru onih koji su dvojili oko toga je li Isus Mesija, Spasitelj, ili nije. Pitanje Ivana Krstitelja možda malo i zbunjuje, jer on pita Isusa po svojim učenicima, a znamo kako je prorok, i više od proroka. No, Ivan zna dobro tko je Isus, jer pripravljao je put Njegovom dolasku. Da nije znao, ne bi ni mogao pripraviti put iz manjka spoznaje. A upravo ova Ivanova spoznaja nije od ovoga svijeta, već je to vjera. A vjera je neshvatljiva spoznaja koju ne možemo objasniti plitkim znanstvenim jezikom ovoga svijeta. Jer lude svijeta izabra Bog da posrami mudre (1 Kor 1, 27), uči nas sveti Pavao apostol.

Ivan Krstitelj šalje svoje učenike k Isusu da utvrdi njihovu vjeru, i da ih stavi na pravi put. Jer dio Ivanovih učenika je poslije slijedio Isusa. Sigurno je bilo mnogo zbunjenih u one dane jer Ivan je krstio vodom, no nije činio čudesa kao Isus, barem ne tolikih razmjera. Mnogi učenici podijelili su se između Ivana i Isusa. I tu je nastupio preteča Isusov, Ivan Krstitelj, koji naglasak stavlja na Isusa kao Spasitelja, a ne samo kao na proroka. Sam je Ivan rekao: On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3, 30).

Govor je to koji pokazuje spremnost prihvaćanja Kraljevstva koje ima Gospodara, Kralja na nebu, a ne na zemlji. Ivan pokazuje kako njegova sreća nije od ovoga svijeta, već kako je njegova sreća služiti Bogu čije Kraljevstvo doseže puninu u nebu. Nije li to vjera na kojoj možemo samo zavidjeti? To je vjera, nespoznatljiva spoznaja!

Vratimo se malo Isusu, koji govori o Ivanu kako od žene rođen, ne usta veći od Ivana Krstitelja. Ali i najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega (Mt 11, 11). Možemo se pitati, kakvo je to Kraljevstvo gdje je najveći ujedno i najmanji? Ima li uopće reda u tome Kraljevstvu? Spasitelj govori o Ivanu tako što postavlja pitanja slušateljima: Što ste došli gledati, trsku koju vjetar ljulja? (Mt 11, 7).

ponedjeljak, 12. prosinca 2016.

Sporazum između Vatikana i Moskve u svjetlu Fatime


Bilješka: Gospa Fatimska tražila je da papa zajedno sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinom, obećavajući svoju pobjedu i kao posljedicu razdoblje mira. Pakt iz Metza, još poznat kao sporazum Vatikan–Moskova, bio je glavna prepreka da pape učine tu posvetuposvetu koja bi dovela do obraćenja Rusije i spriječila sadašnje skandale koje Crkva trpi.

Oni koji prolaze blizu samostana
malih sestara u Borniju – na periferiji francuskog grada Metza – nikada ne bi mogli zamisliti da se u rezidenciji o. Lagarda, samostanskog kapelana, dogodilo nešto od nadnaravne važnosti. U dvorani te redovničke rezidencije u kolovozu 1962. – dva mjeseca prije otvaranja Drugog vatikanskog sabora – održao se tajni sastanak od najveće važnosti između dvije visoko pozicionirane osobe.

Jedan dostojanstvenik bio je kurijalni kardinal, Eugene Tisserant, koji je bio predstavnik pape Ivana XXIII.; drugi je bio metropolit Nikodim, koji je govorio u ime ruske raskolničke crkve. Taj susret imao je posljedice koje su promijenile smjer Koncila, koji je već bio pripremljen da promijeni put same povijesti Crkve u 20. stoljeću.

Koji je to bio tako važan problem koji su riješavali na tom sastanku? Prema dokumentima koji su danas poznati ondje je ustanovljeno da na Drugom vatikanskom saboru komunizam neće biti osuđen.

Godine 1962. su Vatikan i raskolnička ruska crkva sklopili sporazum. Prema njegovim uvjetima je Ruska ,,pravoslavna crkva pristala poslati promatrače na II. vatikanski pod uvjetom da tamo neće biti nikakve osude komunizma. [1]

A zašto su posljedice takvog pakta tako dalekosežne i važne? Jer je u 20. stoljeću glavni neprijatelj Katoličke crkve bio komunizam. Kao takvog ga je do II. vatikanskog učiteljstvo osudilo mnogo puta. Još više, ranih šezdesetih bi nova osuda bila vrlo moćna jer je komunizam prolazio kroz ozbiljnu krizu, i unutarnju i vanjsku. S jedne strane, gubitak kredibiliteta u SSSR-u budući da su ljudi sve više bili nezadovoljni groznim administrativnim rezultatima četrdesetpetogodišnje komunističke demagogije. S druge strane, izvan Sovjetskog saveza komunizam nije uspio nagovoriti radnike i siromašne slobodnih zemalja da preuzmu njegov stijeg. Zapravo, do tog vremena komunizam nikada nije osvojio slobodne izbore. Stoga su međunarodne komunističke vođe odlučili da je vrijeme da se počne mijenjati izgled režima da bi zadržao svoju moć koju ima i da eksperimentira s novim metodama osvajanja. Tako se šezdesetih odjednom predsjednik Nikita Hruščov počeo smiješiti i govoriti o dijalogu. [2] To bi bilo posebno nezgodno vrijeme da Papa ili Koncil izdaju službenu osudu, koja bi ozbiljno naštetila ili moguće uništila komunistički režim.

Polutajni pakt

Govoreći o slobodi na II. vatikanskom, prof. Romano Amerio otkrio je neke prethodno nepoznate činjenice. ,,Glavna i polutajna stvar koju treba primijetiti je“, izjavio je, „ograničenje slobode Koncila na koju je Ivan XXIII. pristao nekoliko mjeseci ranije, u dogovoru s Pravoslavnom crkvom zbog čega je moskovski patrijarhat prihvatio papinu pozivnicu da pošalje promatrače na Koncil, dok je papa sa svoje strane jamčio da će se Koncil suzdržati od osude komunizma. Pregovori su se odvijali u Metzu u kolovozu 1962., a sve pojedinosti o vremenu i mjestu dao je msgr. Schmitt, biskup te biskupije na novinskoj konferenciji [novine Le Lorrain, 2. rujna 1963.]. Pregovori su završili sporazumom koji je potpisao metropolit Nikodim Pravoslavne crkve i kardinal Tisserant, dekan kardinalskog zbora za Svetu Stolicu.

utorak, 6. prosinca 2016.

Drugi nicejski sabor o postupku prema krivovjernicima


Oni koji se usuđuju drugačije misliti ili naučavati; ili koji u skladu s nečasnim krivovjernicima odbacuju crkvenu predaju i izmišljaju bilo kakve novotarije; ili odbacuju nešto od onoga što je Crkvi posvećeno, knjigu Evanđelja, lik Križa, slikoviti prikaz ili relikvije nekog svetog mučenika; ili koji krivim i prepredenim putevima (žele nešto) pronaći kako bi makar samo u jednoj točki potkopali obvezatnu predaju Katoličke crkve; ili kako bi blago crkve i svetih samostana upotrijebili u obične svrhe; za njih mi određujemo: ako se radi o biskupima ili klericima, da ih se smijeni; ako se pak radi o monasima ili laicima, da ih se isključi iz zajedništva.

(Denzinger-Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, br. 603)

petak, 2. prosinca 2016.

Televizija: grešna prigoda?


,,Jednog dana na ispovijed je došlo dijete i optužilo se jer je imalo ozbiljne kušnje protiv anđeoske kreposti, možda im je čak i popustilo u mislima, a tko zna, možda i djelima. No, svećenik je tražio uzrok takve nesreće: „Pa, imaš li televiziju kod kuće?“, pitao je. Dijete je priznalo da ima i da je gledalo prokletu kutiju, ponekad da roditelji ne znaju, a ponekad s njima, obiteljski, i ona je bila uzrok njegovih kušnji.

Svećenik je dao nesretnom i tužnom djetetu sveto odrješenje, no je li ga mogao dati roditeljima?

Dragi kršćanski roditelji, jeste li SVJESNI vaše velike i strašne odgovornosti? Shvaćate li da zbog slabosti prihvaćanja i držanja te sprave u svom domu, koja je izvor kvarenja uma i duše, vi uzrokujete nesumnjivu štetu nevinim dušama? Zbog vašeg kukavičluka se duše, nježne i čiste, kaljaju sramotnim grijehom. Ta će djeca stajati na posljednjem sudu i optužit će vas da ste bili uzrok njihovog prokletstva...

Sjetimo se ozbiljnih riječi našeg Spasitelja: „A tko sablazni jednog od ovih malenih, što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen oko vrata i da ga utope u dnu mora.“ (Mt 18, 6)

Shvaćate li, po tom tužnom primjeru, što je prilika za grijeh? Naš katekizam nas podučava da ne samo da moramo izbjegavati grijeh, već i grješnu priliku i da je jednako ozbiljno sebe (ili druge) staviti u grješnu priliku kao i počiniti sam grijeh, kada znamo iz iskustva da ćemo upasti u taj grijeh. (...)

Trebamo hrabro uništiti sve grješne prilike za sebe i za one za koje smo odgovorni. Odlučimo da je vrijeme riješiti se tih prljavih kutija. Vratite ju prodavaču i više ju ne spominjite. Umjesto toga postavite lijepu obiteljsku kapelicu / oratorij, postavite tamo kip ili sliku Presvetog Srca Isusovog ili Gospe. I neka dugo živi Isus koji vas je oslobodio od gadnog ropstva.“

Katolički biskup


Ispit savjesti za katoličkog roditelja:

Jeste li sebe svjesno izlagali grješnim prilikama zbog grješne znatiželje, gledajući nemoralne filmove, nečedne predstave ili snimke? Jeste li sa svjesnim užitkom slušali nečedni govor na TV-u? Jeste li ozlijedili nečiju dušu sablazni, uništavajući tu dušu lošim primjerom? Jeste li svojim pokvarenim riječima, djelima ili lošim primjerom, uništili nevinu djecu? Jeste li izložili djecu nečistim kušnjama zbog gledanja TV-a? Jeste li držali u svom domu TV, znajući da je to grješna prilika za vas i vašu djecu? Jeste li dopustili svojoj djeci gledanje TV-a, bez vašeg znanja i pristanka?


Važnost i moć igranih filmova

Još je davne 1936. godine papa Pio XI. upozorio na opasnosti kina:

Nema nikakve diskusije o tome da su igrani filmovi posljednjih godina postigli svjetsku važnost među modernim sredstvima zabave. Nema potrebe istaknuti da milijuni ljudi svakodnevno idu u kino; igrani filmovi gledaju se u sve većem broju u civiliziranim i poluciviliziranim zemljama; igrani filmovi postali su najpopularnija vrsta zabave koja se nudi za slobodno vrijeme ne samo bogatih, već svih slojeva društva.

U isto vrijeme, danas ne postoji utjecajnije sredstvo koje utječe na mase od kina. Razlog tome može se naći u samoj naravi igranih filmova koji se projiciraju na ekran, u njihovoj popularnosti i okolnostima koje ih okružuju.