petak, 29. rujna 2017.

Biskup Schneider o prof. Seifertu, kardinalu Caffarri i dužnosti da se usprotive


Urednikova napomena: Slijedi razgovor s biskupom Athanasiusom Schneiderom, koji je vodio dr. Maike Hickson iz OnePeterFivea. Biskup Schneider je pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani.

Maike Hickson (MH): Potpisali ste, zajedno s profesorom Josefom Seifertom (među mnogim drugima), sinovsku molbu koja potvrđuje tradicionalnu crkvenu pouku o braku. Profesor Seifert je sada smijenjen s mjesta predsjedatelja Dietrich von Hildebrand - Međunarodne akademije filozofije u Granadi, u Španjolskoj, od svoga španjolskoga nadbiskupa - koji je izričito nepovoljno gledao na njegovu kritiku određenih izjava koje su napisane u Amoris Laetitia. Možemo li Vas zamoliti za Vašu povratnu informaciju za takvu kaznenu mjeru koja se pravda argumentom da je profesor Seifert potkopavao jedinstvo Katoličke Crkve i zbunio vjernike?

Biskup Athanasius Schneider (BAS): Profesor Josef Seifert napravio je ažuriran i veoma pohvalan čin u oblikovanju javnih i cijenjenih kritičkih pitanja o nekim očigledno dvosmislenim postavkama u Papinomu dokumentu Amoris Laetitia, s obzirom da ove postavke uzrokuju moralnu i disciplinarnu anarhiju u životu Crkve, anarhiju koja se odvija ispred očiju sviju nas i koju nitko, tko još uvijek koristi svoj vlastiti um, vjeru i iskrenost, ne može poreći. Kaznena mjera protiv profesora Seiferta izrečena od člana crkvenoga Ureda nije samo nepravedna, već u konačnici predstavlja bijeg od istine, odbijanje objektivne rasprave i dijaloga, dok se istodobno kultura dijaloga proglašava kao glavni prioritet u životu Crkve naših dana. Takvo klerikalno ponašanje prema istinskomu katoličkom intelektualcu, kao što je profesor Seifert, podsjeća me na riječi koje je Sveti Bazilije Veliki opisao za sličnu situaciju u 4. stoljeću, kada su sirijski klerici napali i okupirali većinu biskupskih katedri: "Samo jedno kazneno djelo je sada snažno kažnjeno - točno štovanje tradicija naših očeva. Zbog toga su pobožni prognani iz svojih zemalja i otjerani u pustinju. Vjerski ljudi šute, dok su bogohulni jezici pušteni." (Ep 243).

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Mons. Brunero Gherardini, počivao u miru!


Mons. Brunero Gherardini bio je lav u obrani katoličke vjere, posebno u posljednim godinama njegova života kada je trebao biti svjedokom tolike zbunjenosti. Njegova je smrt uvečer 21. rujna u Rimu bila još jedan udarac maloj vojsci branitelja pravovjerja i Tradicije u Rimu.

Monsinjorov će se pogreb održati u njemu dragoj vatikanskoj bazilici u ponedjeljak ujutro.

Requiescat in pace!


Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/09/monsignor-brunero-gherardini-rest-in.html

subota, 23. rujna 2017.

Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?


Nedavno je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior' (suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' – učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.

utorak, 19. rujna 2017.

Martin Luther o hendikepiranoj djeci koju treba ,,potopiti“


,,Posve sam uvjeren da su hendikepirani samo komad mesa bez duše koje je opsjeo đavao i da ih treba potopiti.

Ovo je shvaćanje Martina Luthera o hendikepiranima za koje se zalagao da ih treba eutanazirati. 1519., 1539. i 1441. govorio je Luther o toj temi i svaki puta se očitovao na isti način. Iz dubokoga praznovjerja bio je uvjeren da je đavao podmetnuo hendikepiranu djecu, a pravu djecu oteo ili je žene silovao. 1541. rekao je doslovno da on apsolutno smatra: ,,da su takva naizgled djeca samo komad mesa, massa carnis, budući da u njima nema duše i takvu bi djecu mogao stvarno napraviti đavao. Zato je prinčevima od Anhalta savjetovao da ,,podmetnutu i izrođenu djecu [...] treba potopitijer su to đavolska djeca. Oni su samo meso koje ,,se ne razvija, nego samo ždere i sisa“. Oni ,,ostavljaju izmet, žderu i sisaju“ kao desetoro zdrave djece i samo isisavaju svoje majke. Kao ,,podmetnuta djeca“ i ,,izrodi“ označavala su se u Lutherovo vrijeme novorođena djeca s defektom. (Vidi Lutherove govore kod stola br. 4513, 5207 i 3676.) Tadašnji prinčevi od Anhalta ipak su odbacili Lutherov savjet da ,,potapaju“ hendikepiranu djecu.


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/07/martin-luther-ueber-behinderte-die-man-ersaeufen-sollte/

petak, 15. rujna 2017.

Sedam žalosti BDM


15. rujna se prema tradicionalnom rimskom obredu slavi blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije. Blagdan je uveo papa Pio VII. godine 1814. kao zahvalu za svoj sretan povratak u Rim iz petogodišnjega progonstva u koje ga je odveo Napoleon. Ovo je sedam žalosti kojih se na taj blagdan spominjemo:

- Proročanstvo starca Šimuna pri Isusovom prikazanju u hramu (Lk 2, 35)
- Bijeg pred Herodom, ubojicom nevine dječice, u Egipat (Mt 2, 13sl)
- Trodnevna potraga za dvanaestogodišnjim Isusom kod hodočašća u Jeruzalem (Lk 2, 42sl)
- Susret s Isusom na putu prema Golgoti (Lk 23, 27)
- Patnja pod Križem (Iv 19, 25sl)
- Skidanje Isusa s Križa (Mt 27, 57sl)
- Polaganje Isusa u grob (Iv 19, 40 sl)


subota, 2. rujna 2017.

Zašto moram trpjeti? (VIII.)


Naša potreba za obraćenjem

Osmi razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, koji želi naše vječno spasenje iznad svega, čini sve u svojoj moći da nas otrgne od ozbiljne opasnosti propasti naše duše u kojoj se sada nalazimo. On nas pokušava dovesti do obraćenja iz života grijeha na život milosti i kreposti.

Bog nam želi Nebo. On najžarče želi da uspijemo osvojiti tu briljantnu krunu najčudesnije slave koju je On tako velikodušno pripremio za nas u vječnosti. Dakle, možda se radi o tome da je stanje naše duše takvo da ako umremo u tom stanju, nećemo moći biti pripušteni u Nebo, nego bi vječno prebivali „u tami gdje će biti jauk i škrgut zuba“. Drugim riječima, možda živite u stanju smrtnoga grijeha.

Možda živite u otvorenom neprijateljstvu s Bogom. Možda ste jedan od onih koje Biblija zove „budalama“; jedan od onih koji se glupo hvale time da ne vjeruju da Bog postoji. Možda se pretvarate da ste ateist ili nevjernik. Kažem „pretvarate“ jer nijedan čovjek koji ispravno koristi svoj razum ne može iskreno reći da ne postoji Bog. Svi oni koji poriču Boga, samo žele da On ne postoji. Kod njih želja rađa misao. Želja da budu slobodni od deset zapovjedi tako da mogu zadovoljavati svoje strasti bez toga da im strah od pakla stalno visi nad glavom, je ono što tjera takozvane ateiste i nevjernike da budu tako glasni u pokušaju da uvjere svijet da Bog ne postoji.

Ako ste Vi koji čitate ove retke možda jedan od tih „budala koji kažu u svojim srcima (a ne u svojim umovima), da nema Boga“, onda živite u otvorenom neprijateljstvu s Njime i stoga u opasnosti od vječne propasti.