petak, 14. srpnja 2017.

Biskup McGrath: praktični istospolci mogu "bez kajanja" primiti sv. Pričest


Biskup Patrick Joseph McGrath iz San Josea, Kalifornije, propćio je da ne uskraćuje praktičnim istospolcima u svojoj biskupiji ni primanje svete Pričesti ni kršćanski sprovod, dok god oni to traže u "dobroj vjeri".

Tu uputu izdao je biskup McGrath pretprošli tjedan kao odgovor biskupu Thomasu Paprocku iz Illinoisa koji je potvrdio katolički nauk da osobe u istospolnim "brakovima" ne mogu biti pripuštene sakramentima i da ne mogu dobiti katolički sprovod, osim ako bi prije smrti učinili čin pokajanja.

McGrath je označio takve – katoličke, smjernice, ne spominjući svojeg brata u biskupstvu, kao "zbunjujuće". Biskup McGrath piše doslovce:
,,Novija izvješća o uputama i praksama koje se odnose na članove LGBT zajednice u drugim biskupijama mogu biti zbunjujuće.

Nikome nećemo uskratiti sakramente


U svojoj uputi od 29. lipnja dodao je:
,,Koristim ovu prigodu da bih vas uvjerio da će pastoralni odgovor biskupije San Jose ostati upravo takav: suosjećajan i dušobrižnički. Nećemo uskratiti kršćanski pokop nikome tko ga traži u dobroj vjeri."

Svoju odluku da se "svakoga" pripusti svetoj Pričest utemeljio je referencom na papu Franju:
Mislimo konačno na riječi pape Franje i dajmo da nas one vode: "Euharistija nije nagrada za savršene, nego djelotvorni lijek i hrana za slabe"


Jedna župa biskupije San Jose objavila je smjernice na instagramu i označila biskupa McGratha kao ,,najboljeg u vršenju svoje službe za sve ljude, neovisno o njihovoj spolnoj orijentaciji“. Biskup, ipak, očito nije htio toliko publiciteta za svoje "najbolje" usmjerenje, za koje se poziva na papu Franju. Objava na instagramu je, naime, u međuvremenu obrisana.

ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Đakonska i svećenička ređenja u FSSPX-u u Europi 2017.


"Ad Deum qui lætificat iuventutem meam"

U četvrtak 29. lipnja ove godine mons. Alfonso de Galarreta zaredio je u Bogosloviji u Ecôneu tri đakona i dvanaest svećenika Svećeničkog bratstva svetog Pija X.; dvojicu đakona za kapucine iz Morgona; jednog đakona za Bratstvo Preobraženja. Na cermoniji je sudjelovao mons. Fellay i mons. Tissier de Mallerais, oba asistenta Generalnog poglavara, 143 svećenika.

Popeti se na Ecône zbog ređenja je uvijek također i ponovno uspinjanje na izvor vlastitog posvećenja, k onoj mladosti koja se sjaji na licima tih mladih, k onoj čežnji da se bude sav njegov, samo za Gospodina. Milost koja silazi na ređenike i čije oruđe postaju, obnavlja također i u drugim prisutnim svećenicima žar prvih koraka svećeničkog života. To je vječna mladost koju Gospodin obnavlja u svećeniku, svaki puta kada se taj penje na oltar, dakle svakoga dana. Ceremonija se odvijala skladno i svečano.


U subotu, 1. srpnja, mons. Tissier de Mallerais zaredio je u Bogosloviji u Zaitzkofenu dvojicu svećenika koji dolaze, jedan iz Njemačke, drugi iz Češke. Donosimo neke fotografije sa ceremonija.

don Massimo


Mladomisnici prema narodnosti:

srijeda, 5. srpnja 2017.

Snalažljivi upravitelj


,,Bio je jedan čovjek bogat, koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen kod njega, da mu prosipa imanje. On ga dade dozvati i reče mu: 'Što to čujem za tebe? Daj račun o svom upravljanju! Ne možeš dulje ostati moj upravitelj. Tada upravitelj pomisli u sebi: 'Što da počnem, kad mi gospodar moj oduzima upravljanje? Kopati ne mogu, prositi stidim se. Znam što ću činiti, da me prime u kuće svoje, kad me se digne s uprave.' I dozva redom dužnike gospodara svojega. Prvoga zapita: 'Koliko si dužan gospodaru mojemu?' On odgovori: 'Sto bata ulja.' Reče mu: 'Uzmi pismo svoje, sjedi i piši brzo pedeset!' Drugoga zapita: 'Koliko si ti dužan?' On odgovori: 'Što korova pšenice.' Reče mu: 'Uzmi pismo svoje i piši osamdeset!' Gospodar pohvali nepravednog upravitelja, što je radio mudro, jer su djeca ovoga svijeta u svojem naraštaju mudrija od djece svjetlosti. I ja vama kažem: Načinite sebi prijatelje nepravednim bogatstvom, da vas, kad jedanput dođe do kraja, prime u vječne stanove! Tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj. (Lk 16, 1-10)

U Isusovoj prispodobi o upravitelju koji ima još jednu priliku pred svojim gospodarom vratiti ono što je oteo vidimo kako je upravitelj snalažljiv jer želi sačuvati svoju službu. Odriče se provizije i čini dobro djelo u očima svoga gospodara. No, je li to dobro djelo učinjeno iz ljubavi prema gospodaru ili prema sebi samome?

Upravitelj rasipa imanje koje nije njegovo, njemu očito nije stalo do pravednosti. Do odluke čistih računa, već samo do vlastite dobiti. Želi sačuvati glavu pa uređuje račune svoga gospodara sebi u korist. Iako nema ljubavi prema gospodaru, ovaj upravitelj ima ljubavi prema samome sebi. On snalažljivo postupa u teškom trenutku svojeg upravljanja, a sve da dođe poslije u kuću svoga gospodara. Brineš li i ti za svoju dušu, pa da budeš primljen u kuću Boga živoga poslije upravljanja vlastitim životom?

srijeda, 28. lipnja 2017.

Prisutni kod uništenja


Prenosimo sljedeći intervju s dr. Alice Von Hildebrand, suprugom poznatog promicatelja Tradicije Dietricha von Hildebranda, objavljen u časopisu The Latin Mass Magazine 2001. koji daje rasvjetljujuće uvide u brojna kritična pitanja današnje Crkve.

TLM: Dr. von Hildebrand, u vrijeme kada je papa Ivan XXIII sazvao II. vatikanski sabor, jeste li vidjeli potrebu za reformom unutar Crkve?

AVH: Većina uvida o tome dolazi od mog supruga. Uvijek je govorio da članovi Crkve, zbog učinaka istočnog grijeha i osobnog grijeha, stalno trebaju reformu. Međutim, crkveni nauk je od Boga. Nijedno slovo ne smije se mijenjati niti razmišljati o potrebi reforme.

TLM: Što se tiče sadašnje krize, kada ste prvi puta primijetili da je nešto strašno pogrešno?

AVH:: Bilo je to u veljači 1965. Imala sam slobodnu studijsku godinu u Firenci. Moj suprug je čitao teološki časopis i odjednom sam ga čula kako se rasplakao. Potrčala sam k njemu, bojeći se da mu je stanje srca iznenada izazvalo bol. Pitala sam ga je li dobro. Rekao mi je da mu je članak koji je čitao pružio određeni uvid da je đavao ušao u Crkvu. Zapamtite, moj muž bio je prvi istaknuti Nijemac koji je javno progovorio protiv Hitlera i nacista. Njegovi su uvidi uvijek bili dalekovidni.

TLM: Je li vaš suprug ikad razgovarao o njegovu strahu za Crkvu prije ovog incidenta?

AVH:: Napomenula sam u biografiji mog muža, The Soul of a Lion, da je nekoliko godina nakon njegova obraćenja na katoličanstvo 1920-ih, počeo predavati na Sveučilištu u Münchenu. München je bio katolički grad. Većina katolika u to vrijeme išla je na Misu, ali uvijek je govorio da je on tamo postao svjestan gubitka osjećaja nadnaravnoga među katolicima. Jedan mu je incident naročito ponudio dovoljno dokaza, i to ga je jako mučilo.

Kada je prolazio kroz vrata, moj suprug je uvijek davao prednost onim svojim učenicima koji su bili svećenici. Jednog dana, jedan od njegovih kolega (katolik) izrazio je zaprepaštenost i neodobravanje: ,,Zašto puštate svoje učenike da prolaze prije vas?“ ,,Zato što su svećenici“, odgovorio mu je suprug. ,,Ali nemaju doktorat“. Moj muž je bio rastužen. Cijeniti doktorat je naravni odgovor; osjećati strahopoštovanje prema uzvišenosti svećeništva je nadnaravni odgovor. Profesorovo stajalište dokazalo je da je njegov osjećaj za nadnaravno propadao. To je bilo puno prije 2. vatikanskog sabora. Ali sve do sabora, ljepota i svetost tridentske liturgije prikrili su ovaj fenomen.

TLM: Je li Vaš muž mislio da je pad osjećaja za nadnaravno započeo oko tog vremena, i ako da, kako je to objasnio?

AVH:: Ne, on je vjerovao da su se, nakon što je papa Pio X. osudio herezu modernizma, njezini zagovornici jednostavno prikrili. Rekao bi da su tada pristupili tome mnogo suptilnije i pragmatičnije. Raširili su sumnju jednostavno propitkujući velike nadnaravne zahvate kroz povijest spasenja, poput djevičanskog rođenja i Gospinog trajnog djevičanstva, kao i uskrsnuća i svete Euharistije. Znali su da će se jednom kad vjera – temelj – zatetura, to isto dogoditi liturgiji i moralnom nauku Crkve. Moj muž je naslovio jednu od njegovih knjiga Razrušeni vinograd. Nakon II. Vatikanskog koncila činilo se da je tornado pogodio Crkvu.


Modernizam je bio plod nesreće renesanse i protestantskog ustanka, i trebao je dugi povijesni proces da se otkrije. Ako biste u Srednjem vijeku pitali tipičnog katolika da imenuje nekog junaka ili junakinju, on bi vam odgovorio imenom nekog sveca. Renesansa je to počela mijenjati. Umjesto svetaca, ljudi bi pomislili na genije kao osobe koje će oponašati, a približavanjem industrijskoga doba oni bi odgovarali imenom velikog znanstvenika. Danas bi odgovorili sportašem ili osobom iz svijeta filma. Drugim riječima, gubitak osjećaja za nadnaravno stvorio je inverziju hijerarhije vrijednosti.

petak, 23. lipnja 2017.

Propovijed vlč. Ivice Bačanija s mlade Mise vlč. Marka Tilošanca (23. VI. 2013.)


Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, dragi mladomisniče, vlč. Marko. Danas je radost, a vjerujem da svatko od vas u srcu osjeća radost zbog toga što je Isus Krist pogledao na Marka i uvrstio ga jučer među svoje svećenike. Ova prelijepa crkva, koja je posvećena otajstvu Kristova svetoga Križa i 7 žalosti BDM danas je ispunjena radošću zbog toga što je Gospodin pomazao ovog mladića, koji će Isusu Kristu cijeli svoj život prepuštati da će moći kroz njega djelovati.

Draga braćo i sestre, danas svi mi ovdje imamo jedan zadatak. Zadatak da počinjemo moliti za našeg mladomisnika, da kroz cijeli svoj svećenički život koji je jučer započeo živi život u Bogu i po Božjoj riječi. A ti, dragi mladomisniče, nemoj nikad nijedan korak u svome životu učiniti, a da ne budeš na koljenima pred Kristom Gospodinom i da ga ne pitaš: Isuse, što ja zapravo trebam reći ovome narodu, što ja trebam predati ovome narodu, kako ja trebam, Isuse, odnositi se prema ovome tvome narodu koji si ti krvlju svojom otkupio? Mi svećenici imamo povjereni narod i onda često znamo reći: ovo su naši župljani. A uskoro će i vlč. Marko doći na župu kada će moći reći: ovo su iz moje župe. Međutim, mi svećenici, a ti dragi Marko, budi uvijek svjestan: sve ono što nam je Krist darovao nije naše, nego je njegovo i on je to otkupio svojom presvetom, predragocjenom krvlju na križu. Pobožnost. Mnogi ste zamijetili, draga braćo i sestre, koji više poznajete vlč. Marka, da je morao pokazivati određenu pobožnost od trenutaka svojega djetinjstva, kroz srednju školu, morali ste zamijetiti možda kako je ministrirao ovdje, u ovoj crkvi, pod ovim presvetim Kristovim križem, ovdje u ovome Božjemu domu koji ispunja sila i snaga Duha Svetoga kada se događa presveta Žrtva otkupljenja, Isusa, našega Gospodina. I ta Žrtva Isusa Krista mislim da je obilježila i ovoga mladića koji je sada svećenik danas pred vama i za cijeli život ga je opečatila po svećeničkom ređenju.

Osobna svetost. Draga braćo moja i sestre, nikada čovjek ne može u životu biti svet, nego Boga nositi u svome srcu. Onda može čovjek jednostavno pokazivati tu svetost Božju. Onda možeš reći: vidiš, ovaj čovjek živi svetim životom jer nosi Boga u svome srcu. To je naš zadatak: moliti za pastire. Moliti za svećenika kojeg danas ispraćate iz svoje župe i koji će biti poslan na njivu Gospodnju da bi živio svetost Božju. Kaže naš narod: kakav narod, takvi mu i svećenici. Braćo moja i sestre, imamo pravo od svećenika očekivati svetost života. Imamo pravo od svećenika očekivati da živi samo za Gospodina i samo za sveta otajstva. Ali imamo i dužnost redovito žrtvu činiti, molitvu, post i pokoru za naše pastire. Jer Gospodin će nam dati svete pastire koji će nas voditi preko milosrđa Božjeg Srcu Isusovom samo ako ćemo mi pomoći tome svećeniku.

,,Da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno, geslo je našeg mladomisnika. Prignuti se pred Gospodinom, braćo i sestre, znači priznati: tu je prisutan moj Bog, tu je moj Spasitelj. I zapravo, vlč. Marko će, otkako ga je Gospodin pomazao silom Svetoga Duha svojega, svaki dan na oltaru Gospodnjem prikazivati žrtvu spasenja. Žrtvu otkupljenja za vas, koje poznaje, kojima će biti poslan. Zamislite, braćo moja i sestre, da nema svećenika u ovoj našoj župi. Da nemate svoga župnika. Badava vam ova veličanstvena crkva – ne bi bila sagrađena, badava vam ove prelijepe orgulje sa svojim zvucima, badava sva umjetnost u crkvi. Ona bi onda bila koncerta dvorana, bila bi pusta i prazna jer ne bi bilo onoga koji bi polaganjem ruku dozvao Boga na sveti žrtvenik, na oltar. Tu, braćo i sestre, moramo gledati Boga koji zove svećenika, Boga koji traži svećenika između naroda. I zato se pitamo pred njim, koji je svet, koji je božanski sin, koji je Isus Krist među nama i dolazi po rukama grešnoga svećenika. Vidjeli smo, u svetome Evanđelju, da je Isus Krist jednom u osami molio. Taj Isus Krist ide u molitvu da bi bio u intimnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem. I danas nama pokazuje, možemo reći, da svi mi moramo ići poput ovih učenika i biti s Kristom Gospodinom u molitvi. Tebi, dragi mladomisniče Marko, Isus danas isto poručuje: da ga pratiš redovito u molitvi. Da budeš onaj koji će ići uvijek putem Gospodinovim, koji ćeš ići u osamu. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će te svijet tako rado prigrliti. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će ti svijet uvijek pljeskati. Nemoj misliti, dragi mladomisniče, da će svijet uvijek prihvaćati riječ koju ćeš ti naviještati u ime Boga. Budi svjestan da ćeš morati često i često biti pred Isusom živim sam, s njim u osami, da ćeš tu jedino moći doživjeti snagu Božjega blagoslova. Da ćeš tu moći doživjeti svu snagu ovoga svijeta jer ćeš ti onda moći izići iz molitve, kao svećenik koji je ohrabren, kao svećenik koji će drugima Boga moći darovati.

ponedjeljak, 19. lipnja 2017.

Biskup Pozaić: udbaški kalifat priziva novu Oluju – lustraciju!


Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša? U ime demokracije provodi se demonkracija. Na dnevnom je redu programirano perfidno zavaravanje i zavođenje u zlo i nemoral, sustavno razaranje moralnih snaga pojedinaca, obitelji i vitalnih ustanova presudnih za život i napredak nacije. Putem svakakvih medija izvodi se pranje mozga, nameće jednoumlje, bezumlje. Tamo kalifat islamski, ovdje kalifat udbaški, kalifat medijski, svi oni prizivaju novu Oluju – lustraciju. Bilo svjesno, bilo nesvjesno, privatno ili putem vlasti, agenti zla i sotone nastoje zagospodariti našim danima i našim noćima i našim snovima. Stvara se novo doba, nekultura neosobnosti. Manipulacija ljudima je tolika da više ne govorimo svoje riječi, ne izričemo svoje misli, želje, htijenja i planove i nacrte za danas i sutra. O tome misle drugi. Štoviše, ne sanjamo svoje snove, već one koji su nam suptilnim igrama pranja mozga nametnuli programeri kaosa u režimu totalitarizma bilo koje boje. Nepoželjno je, opasno je misliti jer misao vodi u slobodu. Papa Benedikt XVI. za posjeta svojoj domovini Njemačkoj svoje je sunarodnjake u svečanom govoru u Bundestagu podsjetio na davne dane, mudre riječi sv. Augustina: ,,Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?. Pod naletom agresije tzv. medija, masivnih i individualnih, posredstvom kojekakvih stabilnih i džepnih napravica upali smo već od dječjeg vrtića pa nadalje u raspojasanu gojaznost i pretilost duha. I ne mičemo se od tih napravica, pristali smo biti žrtve inače korisnih sredstava i pomagala društvenog života. Putem razularenih medija širi se virus zaraze koji stvara umjetne želje i umjetne potrebe, posebno za djecu i male. Potrošački mentalitet: kupi, upotrijebi, baci; nagurava zavodljive mogućnosti pogubnih novih razonoda i užitaka lažne sreće koji vode u prazninu i besmislenost, a sve radi nečasne zarade – porez na naivne. Bez pravde, što je država, ako ne velika banda pljačkaša?

srijeda, 14. lipnja 2017.

Argentinski biskup organizira posebnu Misu s Pričesti za preljubničke parove pozivajući se na papu Franju


Prošle je nedjelje u župnoj crkvi sv. Roka u Santa Feu (Argentina) mjesni biskup. Mons. Macin, kojega je imenovao papa Franjo 2013., proveo golemu i svetogrdnu sablazan koja jasno pokazuje što stoji iza Amoris Laetitije.

U toj je crkvi on organizirao svečanu Misu u kojoj je javno proglasio sljedeće. Prema normama postavljenim u pismu koje je poslao papa Frano prije 6 mjeseci i u okviru integracije kršćana koji su 'marginalizirani' zbog njihovog neregularnog stanja, budući da su rastavljeni i 'ponovno vjenčani' ili u neregularnom stanju (rastavljeni u novoj vezi), nakon što je prošlo razdoblje od 6 mjeseci subotnjih susreta koji su nazvani 'put razlučivanja', odlučeno je u skladu s prethodno navedenim (papinskom odredbom) DA IH SE UKLJUČI U PUNO SAKRAMENTALNO ZAJEDNIŠTVO, što je učinjeno u ovom obredu. Ni u jednom trenutku nije spomenuto da su ti ljudi učinili bilo kakav zavjet čistoće ili da žive 'kao brat i sestra'.

Isto je tako svima spomenutima (oko 30 parova) podijeljena Pričest, u društvu njihove rodbine koji su načinili slike u svečanoj atmosferi. Ni u jednom trenutku nije spomenuto sv. Pismo koje osuđuje preljubništvo, a neprestano su spominjani izvadci iz Amoris Laetitije gdje se govori da rastavljeni i 'ponovno oženjeni' trebaju biti uključeni u puno zajedništvo.

Ovaj biskup i svi oni koji slijede takvu vrstu uputa i radnju su naprosto otpadnici, vukovi odjeveni u ovčje ruho, koji ne samo da šalju duše u pakao, nego i obeščašćuju Euharistiju, za što će pred Bogom polagati račun.

Ovu su vijest za portal Adelante La Fe potvrdili očevici te se je radi otklanjanja svake sumnje može provjeriti u mjesnim novostima.

Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2017/06/breaking-argentina-bishop-organizes.html

Fotografije s obreda:


petak, 9. lipnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VII.)


Tjelesni doprinos u davanju zadovoljštine

Sedmi razlog zašto moramo trpjeti, posebno u tijelu, je ovaj: budući da su naše tijelo i njegovi udovi i organi bili instrumenti naših grijeha, pravedno je da moraju biti i instrumenti ispaštanja i zadovoljštine koji su potrebni za te grijehe. Uza sve ono što smo rekli o nužnosti potpunog zadovoljenja za naše grijehe, moramo sada reći nekoliko riječi o pravednoj raspodjeli patnji po kojoj se mora dati zadovoljština.

Sva djela koja činimo, i dobra i loša, činimo kao čovjek, kao ljudska osoba koja je sačinjena od duše i tijela. I naša duša i naše tijelo imaju intiman i nužan dio u svemu što radimo. Nikada u svom životu ne vršimo neki ljudski čin, odnosno nešto za što smo odgovorni Bogu, samo u tijelu ili samo u duši. Stoga u svakom grijehu koji počinimo sudjeluje neki dio tijela. Ne možemo misliti nešto loše, upustiti se u grješnu želju ili maštanje, izgovoriti grješnu riječ, učiniti nešto zabranjeno ili propustiti neku dužnost bez sudjelovanja nekog djela našeg tijela, koji je primio najveći dio užitka i ugode od određenog grijeha.

Razmotrimo malo pobliže tu temu. Postoje bezbrojni grijesi mišlju, maštom i željom – naš mozak je imao aktivnu ulogu u njima svima. Postoje jednako bezbrojni grijesi riječima – neljubaznim i nemilosrdnim, gorkim i pokvarenim riječima i razgovorima; vrijeđanje Božjeg Svetog Imena; sugestivne i nečedne šale i priče; laži, klevete i ogovaranja – u kojima je glavni instrument bio naš jezik. Možda postoje grijesi proždrljivosti, neumjerenosti, ljubav prema dobroj zabavi, „stvaranje Boga od svog trbuha“ (Fil 3,19) – ali ugoda tih grijeha nije ograničena samo na naše nepce, nego se nastavlja u našem čitavom tijelu. Možda smo krivi za nečednost u odijevanju, kojim smo se učinili hodajućom napasti i prilikom za grijehe svima koji su nas vidjeli. To je bilo naše tijelo, posvećeno u krštenju na isključivu službu Bogu, koje smo dali đavlu da ga koristi kao instrument za uništenje naše besmrtne duše. I napokon, ako smo se upuštali u grijehe nečistoće i nečednosti, sami ili s drugima, to je bilo naše tijelo i njegovi dijelovi koji su se zabavljali zabranjenim užitkom. Ukratko, ne postoji nijedan dio našeg tijela ili osjetila koji nije u nekom trenutku bio uključen u službu grijehu.

Dakle, sada kada imamo ove činjenice pred sobom, sami prosudimo je li pravedno da samo naša duša mora potpuno zadovoljiti u čistilištu za grijehe koje smo počinili ovdje na zemlji, dok naše tijelo, koje je tako često glavni krivac, može uživati potpuno izuzeće od tog zadatka. Bi li to bilo pravedno da naša duša, koja često samo malo popušta s oklijevanjem žudnjama našeg tijela u prepuštanju užicima, mora platiti cijelu kaznu, dok tijelo, koje se buntovnički zabavljalo, potpuno izbjeglo kazni koju je zaslužilo? Sigurno da ne. Jer dok bi duša činila sporu i bolnu pokoru u vatri čistilišta, tijelo bi samo prošlo korupciju groba koje je posve nesvjesno. Na taj način bi ono uživalo polasticu potpunog izuzeća od kazne za one grijehe za koje je bilo nužan instrument. Da vas ponovno pitam, zar bi to bilo pravedno i pošteno?

Ako, stoga, sada trpite u tijelu, ako bolujete u očima koje su često gledale na grješne stvari, u vašim ušima koje su tako pohlepno slušale nemilosrdne ili nečedne razgovore, u vašoj glavi koja je tako često ispunjena svojevoljnim nesvetim mislim, u vašim rukama koje ste tako često koristile u mnogim grješnim djelima, u vašim nogama koje su vas tako često dovele u grješne prilike ili vodile u lov na poroke i sramotu, ili ako patite u bilo kojem drugom djelu tijela, ponizite se i priznajte i klanjajte se beskrajnoj pravdi Božjoj, koja vam sada daje priliku da okajavate svoje grijehe u samim djelovim koje ste tako sramotno koristili „čineći ih djelovima zlobe“, a zatim odlučite istrpiti svoje patnje u duhu pokore.

nedjelja, 4. lipnja 2017.

Što je neokonzervativizam?


Po nastanku prosvjetiteljstva i izbijanju francuske revolucije – koju je slijedio niz revolucija utemeljenih na prosvjetiteljsko-racionalističkim zasadama, Crkva se našla pred izazovima kakve dotad još nije doživjela. Dok su povijest Crkve obilježila brojna krivovjerja, ona su ipak uvijek nastajala iz čovjekovih pojedinačnih krivih svjetonazora. No ovdje se Crkva po prvi puta susreće s jednim cjelovitim heretičnim sustavom koji ima jedno jasno temeljno polazište – a to je svrgavanje Boga s njegovog prijestolja kao svemogućeg Stvoritelja i Svedržitelja. Čovjek se proglašava dostatnim samime sebi; proglašava božanstvom svoj razum, a za Boga – prema masonskom nauku (nastalom iz tzv. prosvjetiteljstva) ima mjesta samo kao prvog pokretača koji se dalje ne miješa u tijek povijesti i koji je čovjekovom razumu nedostupan. Iz tog sustava razvija se cijeli sklop krivovjernih nauka koji udaraju na svako područje kršćanskog nauka i žele ga obezglaviti tako da Crkva upije duh vremena i bude podložena ovom nauku 'novog doba'. Taj duh širi se po cijelome tadašnjem društvu i želi ući u sve njegove pore. Dio tog društva je i Crkva te postaje upravo jedan od glavnih ciljeva i najvećih izazova revolucionara kako svoje ideje infiltrirati u Crkvu.

Katolički nauk se sve do novijeg doba nikad nije određivao pojmovima konzervativnog ili liberalnog. Katoličanstvo je uvijek bilo naprosto to – katolička vjera koja potječe od apostola i otaca i koju je Crkva čuvala kroz vjekove. Sada situacija postaje drukčijom. Prodorom ovog revolucionarnog, bezbožničkog duha u Crkvu – koji počinje svoje jasne tragove ostavljati početkom 19. stoljeća, katoličanstvo se naspram racionalizma definira kao konzervativno. To upravo u suprotnosti s revolucionarnom ideologijom koja je zapravo liberalizam – izdizanje čovjekove slobode i njegovo oslobađanje od objektivnih vjerskih i moralnih normi. Čovjek je pozvan vjerovati u štogod želi i živjeti kako želi jer objektivne istine nema. On je slobodan da tu istinu sam sebi otkrije i izgradi jer ona nije objektivna, nego subjektivna. Katoličanstvo se u reakciju na ovu modernu herezu postavlja u smislu konzervativnog elementa – pozivajući na očuvanje svojeg vjekovnog nauka i tradicije, jer samo u njemu se nalazi objektivna istina koja oslobađa, spašava i vodi vječnom životu.


Proporcionalno sve većem prodoru i širenju ovog revolucionanog i liberalnog duha u Crkvi, oznaka konzervativnog počinje se od istih liberalnih elemenata označavati kao nešto pejorativno te se, malo-pomalo, vrlo suptilno, kao takva i servira općoj katoličkoj masi pozivajući pod vrlo vješto formuliranim frazama na duh reformi i promjena koje će kroz praksu i vrlo vješto oblikovane formule, dovesti do promjena u vjerskim shvaćanjima. Ta tendencija dobiva svoj vrhunac na Drugom vatikanskom saboru i u događanjima oko njega i nakon njega, gdje se kroz vrlo profinjene revolucionarne reforme provodi prava revolucija u vjeri i moralu. Ono konzervativno dobiva svoj definitivno pejorativni predznak te postaje toljagom kojom će se lupati po glavama onih koji 'pripadaju prošlosti', kojoj navodno povratka više nema. Kao eklatantne primjere možemo navesti težnju za tradicionalnom latinskom Misom, za poučavanjem tradicionalnog katekizma, pozivanje na odredbe i dogme Tridentskog ili Prvog vatikanskog sabora, na odredbe crkvenog zakonika. Sve su to koncilski revolucionari – u nedostatku argumenata, ideološki diskreditirali etiketama nazadnosti, zaostalosti, zahrđale konzervativnosti koju je vrijeme pregazilo.

srijeda, 31. svibnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (VI.)


Zamjena za čistilište

Šesti razlog zbog kojega trpimo patnje raznih vrsta je ovaj: Bog nas želi sačuvati od krajnje bolnog trpljenja u čistilištu koje je posve bez zasluga.

Dosta je već rečeno u prethodnim poglavljima da bismo znali da smo možda dužni vratiti veliki dug vremenite kazne. Nikako ne možemo znati točno koliko naknade moramo dati; ali imajući na umu ogroman broj svojih grijeha i različite stupnjeve njihove težine, imamo svaki razlog vjerovati da je taj dug popriličan. A moramo znati da kaznu moramo isplatiti do zadnjega novčića prije nego će nas Bog pripustiti u otkrivenu prisutnost Njegove neizmjerne svetosti.

Da bismo isplatili tu nužnu količinu duga, imamo dva puta koja su nam otvorena. Ako želimo, možemo ga isplatiti u ovom životu; ako ga propustimo isplatiti u ovom životu, onda ga moramo isplatiti u sljedećemu. Nema treće mogućnosti.

Možda smo često pomislili ili čak izjavili da smo posve spremni čekati nakon smrti i poslije nje u čistilištu dati cijelu zadovoljštinu koja se od nas traži, ali da želimo biti ispričani od toga u ovom životu. Ako smo, nesvjesno, poticali takve osjećaje, mogli smo otkriti žalosni nedostatak znanja o pravoj naravi čistilišta.

Kao prvo, izgleda da ne znamo da je najmanja mjera patnje u čistilištu daleko intenzivnija od najozbiljnijih muka na zemlji. Sveci nam govore da je intenzitet boli kojega uzrokuje vatra čistilišta isti kao i onaj koji uzrokuje vatra pakla. Jedina razlika je ta da su duše u čistilištu utješene znanjem da će njihova patnja završiti prije ili kasnije, dok proklete u paklu muči očaj jer znaju da će njihova patnja trajati zauvijek.

subota, 27. svibnja 2017.

Je li papinska podjela ženidbenih ovlasti FSSPX-u sporna?


Nakon što je Bratstvo sv. Pija X. nepravedno osuđeno 1975. god., nadbiskup Lefebvre je nastojao sve učiniti da se ispravi nepravda. O tome nam on sam govori u svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja: ,,Sve smo pokušali pojasniti Rimu da se moramo vratiti držanju poštovanog Pija XII. i svih njegovih prethodnika. Biskup de Castro Mayer i ja smo doista sve pokušali. Pisali smo, putovali smo u Rim, pregovarali, više smo puta slali otvorena pisma u Rim. Tijekom razgovora sa svim smo sredstvima pokušali protumačiti Rimu da aggiornamento, ova korjenita promjena koja se od koncila odvija u Crkvi, nije katolička i da se ne može ujednačiti sa stalnim crkvenim naukom
1983. godine u Bratstvu je nastala kriza kada su se od njega odcijepili sedevakantistički svećenici. Oni su zastupali rigoristička načela prema kojima su proglasili sve pape nakon Pija XII. svrgnutima i sve pokoncilske sakramentalne obrede nevaljanima. To je urodilo tvrdnjom da danas u svijetu više nema redovne hijerarhije, a samim time ni vidljive Crkve, što izravno vodi do heretičnog nijekanja jedne od bitnih oznaka Crkve. U jeku te krize iste godine mons. Lefebvre svoj stav prema crkvenim vlastima formulira na sljedeći način:
,,Osobno sam uvijek bio uvjeren da, dok pružamo otpor i vjerno se držimo svete Predaje Crkve, imam obvezu ići u Rim da bih prosvjedovao i sve činio da bi se jednoga dana dogodio povratak Tradiciji. No neki su članovi Bratstva nažalost mislili da ne bi trebalo ići u Rim, da ne bi trebalo imati nikakve veze s onima koji se nalaze u zabludi, koji su prihvatili Drugi vatikanski sabor i njegove posljedice. I budući da je Bratstvo nastavilo držati veze s Rimom i papom, zato su oni odlučili napustiti Bratstvo. Draga moja braćo, Bratstvo nikad nije tako djelovalo. Bio sam uvjeren da se nikad ne smije davati takav primjer. Naprotiv, ne prestajem ići u Rim, nastavljam ići u Rim, ostajem i dalje u vezi s kardinalom Ratzingerom – kojeg poznajete, da bismo postigli povratak Rima Tradiciji.

Godine 1988. pregovori sa Svetom Stolicom nisu uspjeli jer je mons. Lefebvre – nakon potpisanog protokola, došao do zaključka da mjerodavni u Rimu nemaju iskrene nakane dopustiti posvećenje novih biskupa. Papa Ivan Pavao II. potom je izdao priopćenje da su biskupi zareditelji i novozaređeni biskupi izopćeni – tvrdnja koju osporava zakonik koji je donio sam Papa (kan. 1323) jer je mons. Lefebvre uistinu vjerovao u stanje nužde, što je bilo dovoljno da opravda izvršenje zabranjenog čina. Zbog tog papinog postupka je atmosfera očito zahladila, što je dovelo do dužeg prekida odnosa. Pomak se dogodio s novim papom Benediktom XVI. koji je 2007. priznao svakom svećeniku pravo da služi tradicionalni obred Mise (motuproprij Summorum Pontificum), a 2009. je sankciju izopćenja i službeno opozvao.

Tada su se razvili intenzivniji pregovori za regularizacijom Bratstva i za ispravljanjem nepravde koju je podržao i učinio Pavao VI., a još intenzivirao Ivan Pavao II. Samo po sebi za svakog katolika pozitivna vijest, jer tko ne bi želio da se ispravi šteta nanesena družbi koja je zaslužna za očuvanje tradicionalne latinske Mise? Ipak, i usred ovih pregovora javili su se izvjesni rigoristički glasovi (slični onima iz 1983.) koji su bili protiv bilo kakve vrste pregovora. To je bila skupina svećenika na čelu s biskupom Williamsonom prozvana 'Otpor', koji nisu štedjeli pera i sline da bi unosili pomutnju i napadali poglavara Bratstva, mons. Fellaya. Zbog tog su razloga i izbačeni te su dalje djelovali uglavnom kao slobodni igrači, budući da su anarhistički duh i dalje zadržali. Tako je došlo unutar njih do međusobnih podjela gdje su nastale načelno dvije stranke – jedna okupljena oko Williamsona (koji je kasnije zaredio još trojicu biskupa), a druga oko dvojice svećenika malo vrućijih glava (p. Hewkoa i Pfeiffera, koji su otvorili svoju bogosloviju, a +Williamson im ne želi rediti svećenike). Neki govore da ima još stranaka (jedan od svećenika – vlč. Kramer, smatra da je Benedikt još uvijek papa), a neki su od njih postali sedevakantisti.


Načela koja vode tzv. 'Otpor' mogu se opisati kao semi-sedevakantizam ili praktični sedevakantizam. Oni su u teoriji protiv sedevakantizma – čak ga i oštro kritiziraju, ali u praksi djeluju sasvim u skladu s njime. Oni priznaju postkoncilske pape i biskupe, ali drže da se ne smije uopće biti s njima u kontaktu. Taj je stav kontradiktoran jer ako imamo papu, onda smo mu dužni poslušnost u svemu, osim u grijehu (tj., onome što može voditi kompromitaciji ili gubitku vjere). Ne možemo imati papu, a ne uopće mariti za ono što govori i čini – barem za ono pozitivno i katoličko.

utorak, 23. svibnja 2017.

Isusovački general potpisao je 1989. hvalospjev Fidelu Castru i kubanskoj revoluciji


(Havana) Iščitavanje života Artura Sose Abascala, koji je od listopada 2016. u službi 31. isusovačkog generala, otkriva ga kao pravog marksista. U kasnijim 70-im godinama, u procvatu teologije oslobođenja, bavio se pitanjem kako prenijeti kršćansku vjeru na marksistički način. Više godina nakon toga svrstao se u krug uvjerenih Castrovih pristalica. To proizlazi iz izjave o podršci, koju je potpisao i sadašnji ,,crni papa.

,,Besprimjerena pobjeda nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom

Godine 1989. objavilo je 911 venezuelanskih intelektualaca i umjetnika Manifiesto de Bienvenida a Fidel Castro u kojemu su pozdravili posjet kubanskog diktatora Fidela Castra njihovoj zemlji i slavili ga kao ,,vođu kubanske revolucije“.

,,Želimo Vam javno iskazati poštovanje za ono što ste postigli za čast Vašeg naroda i za cijelu Latinsku Ameriku“, stoji u izjavi.

,,U ovom dramatičnom trenutku za kontinent, samo ideološka zasljepljenost može nijekati mjesto koje Vi zauzimate u povijesti oslobođenja naših naroda. Prije 30 godina došli ste u Venezuelu neposredno nakon besprimjerene pobjede nad tiranijom, korupcijom i vazalstvom. Tada Vas je naš puk primio kako dolikuje samo junaku, koji utjelovljuje i simbolizira zajednički ideal.“

Potpisnici žele Fidelu Castru ,,iz istih razloga i danas“ očitovati svoju podršku koju povezuju ,,s nadom“ da je moguće ,,izgraditi pravednu, neovisnu i solidarnu Latinsku Ameriku“. Progonstvo Crkve koje je provodio kubanski režim, isusovca Sosu očito se nije ticalo. U tome stavu među progresivnim katolicima tada nije bio jedini. Kršćani koji nisu lijevo, nisu pravi kršćani, nego reakcionari, koji zaslužuju progonstvo. Tako je to formulirao 1986. švicarski kapucin Walbert Bühlmann misleći pritom na marksističke režime u Angoli i Mozambiku koje je Kuba podupirala.

utorak, 16. svibnja 2017.

,,Čudesni svijet“ – apostolski nuncij u Švicarskoj slavio prvu sv. Misu po tradicionalnom obredu


(Bern) Nadbiskup Thomas Gullickson je od 2015. apostolski nuncij u Švicarskoj. Ovu službu vrši on istodobno i u Kneževini Lihtenštajn. 13. svibnja je za njega bio sasvim poseban dan. Tada je on po prvi puta slavio sv. Misu po tradicionalnom obliku rimskog obreda. Već u prošlosti je nuncij očitovao simpatije za Tradiciju i tradicionalni obred. Njegove simpatije vrijede i za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. za čije se kanonsko priznanje od strane Rima nadbiskup izjasnio više puta.

,,13. svibnja mogao je ovaj čovjek prijeći prag u jedan novi i čudesan svijet“. Ovim riječima opisuje sam apostolski nuncij na svojem blogu svoje prvo slavlje sv. Mise u tradicionalnom obredu. Msgr. Gullickson, koji ima 66 godina, svojim izborom riječi očito aludira na to da je trajalo više od 40 godina od njegovog svećeničkog ređenja – da je dakle morao postati toliko 'star', da bi po prvi puta sam mogao slaviti tradicionalni oblik rimskog obreda.

Od 2011. do 2015. bio je msgr. Gullickson apostolski nuncij u Ukrajini. Rođen je 1950. u SAD-u, a zaređen je 1976. za svećenika biskupije Sioux Falls. 1985. ušao je kao promovirani pravnik u diplomatski zbor Svete Stolice. 2004. primio je biskupsko posvećenje. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je titularnim biskupom Polymartija – biskupije koja je – koliko se to povijesno može ustanoviti, postojala od 6. do početka 11. stoljeća u talijanskoj pokrajini Laciju, a potom je sjedinjena s biskupijom Bagnoregio.

Prije svog poziva u Švicarsku imao je nuncij u Ukrajini težak posao kako bi umirio uznemirenu Ukrajinsku grkokatoličku crkvu, nakon što se papa Franjo susreo s moskovskim patrijarhom na Kubi i potpisao s njime ,,Zajedničku izjavu“ koju unijatski katolici shvaćaju kao nož u leđa.

Dok je u Ukrajini svoju zadaću ispunio u vjernosti Papi, u Švicarskoj su ga progresivni crkveni krugovi dočekali s negodovanjem i otvorenim neprihvaćanjem. Slično je negativno o njemu pisao i dio medija. Dolazak nuncija kojega je pratio glas vjerske ozbiljnosti uznemirio je neke krugove. Teolog i pročelnik studija Religijsko-pedagoškog instituta u Luzernu, Markus Arnold, izjavio je čak ,,da je u Švicarskoj ugrožen vjerski mir“. Arnold je prosvjedovao kod švicarskog predsjednika protiv nuncija koji želi ,,u Katoličkoj Crkvi ojačati vjerski fanatizam“. Arnoldova izjava puno govori o stanju formacije vjeroučitelja i vjeronaučne literature.

Nuncij Gullickson je, u svakom slučaju, prošle subote doživio da po prvi puta ulazi u jedan ,,novi i čudesan svijet“.

Giuseppe Nardi


Izvor: http://www.katholisches.info/2017/05/eine-wunderbare-welt-apostolischer-nuntius-der-schweiz-zelebrierte-erste-heilige-messe-im-ueberlieferten-ritus/

srijeda, 10. svibnja 2017.

Papinsko pismo venezuelanskim biskupima: prosvjed s crnim križevima na Trgu sv. Petra

Venezuelanski vjernici prosvjeduju kod Regina Coeli protiv represija koje provodi socijalistički režim Nicolasa Madura u njihovoj domovini, prema kojemu papa Franjo gaji simpatije.

(Caracas) Kasnog popodneva 7. svibnja objavila je Venezuelanska biskupska konferencija pismo pape Franje o stanju u Venezueli. Pismo je upućeno biskupima. Datirano je na 5. svibnja i izražava papinsku ,,brigu zbog teške situacije u kojoj živi venezuelanski narod“.

Na Trgu sv. Petra željeli su jučer kod Regina Coeli venezuelanski vjernici s crnim križevima svrnuti pozornost na represije u Venezueli. Na crnim križevima stajala su bijelom bojom napisana imena mrtvih, koji su kod nedavnih prosvjeda protiv socijalističkog režima Nicolasa Madura ustrijeljeni ili umoreni.

Tihi prosvjed nije htio samo upozoriti svjetsku javnost na stanje u ovoj latinoameričkoj zemlji, u kojoj već 19 godina vlada ,,bolivarska revolucija“. Prosvjed s crnim križevima bio je i odgovor papi Franji na njegovo pismo biskupima. On je bio zahtjev da se stavi na stranu venezuelanskog naroda i napusti potporu za PSUV-ov režim.

Na to Papa u svojemu pismu biskupima nije bio spreman. U njemu je ponovio svoj zahtjev da se traži ,,dijalog“ s režimom i da se s njime postigne ,,dogovor“.

petak, 5. svibnja 2017.

Dedemonizacija FSSPX-a – odluka biskupa Planeta za uzor


Dobro je poznato da je povjerenstvo Ecclesia Dei pismom od 27. ožujka obavijestilo biskupe svijeta da je Papa odobrio mjere da bi se osigurala valjanost ženidbi koje se sklapaju pred svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Preuzvišeni gospodin Alain Planet, biskup Carcassonnea (Francuska), putem uredbe koja će uskoro biti objavljena daje najvelikodušnije tumačenje značenja ovog pisma i proviđa neograničena ovlaštenja za sve svećenike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. po cijelom području svoje biskupije da predvode obred ženidbe u svim kapelama Bratstva. Ženidbe koje će se pred njima sklopiti bit će zapisane u maticu biskupijskog ordinarijata.

Nadalje, ako će ovi svećenici trebati predvoditi obred ženidbe u župnim crkvama, župnici su pozvani da delegiraju svoje redovne ovlasti za primanje ženidbene privole kao što bi to učinili u slučaju svakog katoličkog svećenika.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/the-un-demonization-of-sspx-exemplary.html

nedjelja, 30. travnja 2017.

Nedjelja Dobrog Pastira


Danas slavimo nedelju Dobroga Pastira, na osnovu odlomka iz svetoga evanđelja što smo ga upravo sada čuli, gdje se Isus objavljuje kao Dobri Pastir, koji život daje za svoje ovce. Danas je zbog toga i nedelja svećeničkih zvanja, jer Isus Dobri Pastir, pase svoje stado po sakramentu svećeničkog i biskupskog reda. To jest, u nasljednicima apostola, kojima je Isus predao svu vlast, koju je primio od Oca da u ime njegovo pasu svoje stado.

Prvo ćemo dakle razmotriti osobu Isusa Krista, našega Gospodina, jer jedino tako možemo dospjeti do razumijevanja njegovog pastirstva i pastirstva onih, kojima je dao udjela u svom poslanju i vlasti. Naš dragi Isus kaže za sebe da je On vrata, vratar i dobri pastir. Simbolično je to rečeno, ne doslovno. Duhovno trebamo shvatiti ove izraze našega Gospodina. I on nam sam daje objašnjenje da nitko ne dolazi Ocu, osim po njemu, dakle on je vrata po kojima dolazimo do Boga. Ali on je i Bog, zato je i vratar i samo oni ulaze, kojima on otvara, jer je On jedini posrednik između Boga i ljudi, jer je pravi Bog i jer je pravi čovjek u jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj osobi Božjega Sina. Koji dakle ne ulaze kroz vrata, razbojnici su; to jest oni, koji su došli i dolaze mimo Isusa u ovčinjak, to jest u Crkvu Božju. Takvi su bili svi, koji su zavodil Izraela, prije dolaska Kristova, govoreći o sebi da su oni Mesija, a ne bijahu. Za njih kaže Isus da su kradljivci, lopovi i ubojice. Taki su bili Teuda i Juda Galilejski, koji su zbog lažnog interesa i samopozvani zaveli druge i na kraju zajedno s njima propali.

Isus je dakle prava vrata, koja vode Bogu. Isus je pravi Mesija, a ne kao oni prije njega. On je vrata po svom utjelovljenju, jer je učinio sebe prolazom do Oca. On, vječni Sin očev, postade čovjekom da bi nas doveo u svoje divno kraljevstvo svjetlosti, mira i istine. Vrata je dakle kao utjelovljeni Sin Očev, rođen od Djevice, a isto On je i vratar, kao Bog od Boga, koji otvara vrata svojega kraljevstva svima, koji u njega vjeruju. A to kraljevstvo je Crkva, koja ima ključeve kraljevstva nebeskoga i na putu je u nebo.

Dalje nastavlja Isus i kaže da kao vratar ima povesti van svoje ovce i da ide pred njima i da ga njegove ovce, koje je izveo slijede. Te njegove ovce, koje je izveo, slušat će njegov glas, dok glas stranca neće poslušati.

To da je Isus izveo svoje ovce, označuje one, koje je svojom krvlju, smrću i uskrsnućem otkupio od grijeha i oprao u krštenju. A vodi ih po naučavanju svetog evanđelja, po svojim pastirima, i hrani ih svojim tijelom. Te njegove ovce su dakle vjerni kršćani, vjerni katolici. Stoga jedino će se oni, koji ulaze i izlaze kroz prava vrata, Isusa našega Gospodina, spasiti i nalaziti pašnjake vječnoga života, ovdje svete sakramente, a ondje lice Boga živoga.

Ta nema imena danog pod nebom u kome bi se mogli spasiti, doli ime Isusa Krista. Kako se ulazi dakle kroz ta vrata? Ulazi se vjerom u Njega, ulazi se po svetom krstu, izlazi se na pašnjake dok slušamo sveto evanđelje i dok se hranimo svetim propovijedima sa usta onih, koje je Dobri Pastir, postavio u svoje ime kao pastire. Da vidimo, tko su danas lopovi, koji dolaze da kradu i da ubijaju. To su oni, koji su otpali od prave vjere, koji su napravili sebi sekte i crkve po svom ukusu. To su jehovini svedoci, koji napastuju katoličke kuće i traže, koga da proždru. To su sve ostale sekte subotari, adventisti, pentekostalci i ostali, koji osnivaju svoje zajednice mimo Kristovog ovčinjaka i odvlače slabe ovce iz krila Svete Majke Crkve. Ali to su i oni, koji se guraju u svećenički stalež, a da ih Bog nije pozvao. To su oni, koji imaju na umu svoju korist. To su oni, koji su nepogodni za tu službu, a ipak je prigrabili. To su oni, koji krivim naukom truju zdravu vjeru, koji u svojim govorima hule na Majku Božju, na sakramente, na ispovijed, na molitvu, na papu, na celibat, na svećenstvo kao, koji žderu misu i šire pogubne govore i ruše zakone Božje. To su oni svećenici, koji su otpali od Crkve, kao msgr. Milingo u novije vrijeme, kao Martin Luther u prošlosti i mnogi drugi, koji se odmetnuše od Krista i Boga.

srijeda, 26. travnja 2017.

Sablazan našeg vremena


Svijet je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni" (Mt 18, 6-7). Sablazan, prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC 2284).

Nije dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno izbjegavati ono što, iako nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i to, poučava Rječnik moralne teologije od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968., str. 1479).

Najteži oblici sablazni danas su reklama, moda, apologija nemoralnosti i izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.

Crkva je također oduvijek smatrala sablazni građanski brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio pokazuje sablazan kao jedan od razloga zbog kojega razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu Pričest. Zapravo "ako bi se pripustile te osobe Pričesti, vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog nauka o nerazrješivosti braka" (br. 84).

Kanon 915., Zakonika kanonskog prava kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Jedna izjava Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove potkrijepila je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno oženjenih. Izjava potvrđuje: "U konkretnom slučaju pripuštanja svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan, shvaćena kao radnja koja potiče druge na zlo, u isto vrijeme se tiče sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe. Takva sablazan postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje više čuđenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti, potrebno je da pastiri još više djeluju, strpljivo kao i odlučno, u obrani svetosti sakramenata, u zaštiti kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava o pripuštanju svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u: Communicationes, 32 [2000], str. 159-162).

Nakon objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia, ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan, smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli, biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris laetitie, što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".