četvrtak, 24. svibnja 2018.

Nedjelja Duhova - sv. Misa iz Kapele sv. Jeronima u Splitu (2017.)




U gornjemu videozapisu možete pogledati snimku sv. Mise koja je bila služena u FSSPX-ovoj Kapeli sv. Jeronima u Splitu prošle godine na nedjelju Duhova (4. lipnja 2017.). U nastavku prenosimo propovijed koja je održana tom prilikom, a prethodno je bila objavljena na stranici Christus Rex:

Mi koji smo ovdje govorimo različitim jezicima, ali se ipak nekako razumijemo. Apostoli su govorili različitim jezikom nego mi, živjeli su u skroz drugom vremenu nego mi, a ipak ih razumijemo. Nalazimo se u drevnom gradu, koji ima ili je imao drukčiji jezik i kulturu od nas, a ipak dijelimo nešto s njime. Apostoli su sami danas govorili masi ljudi sa svih strana svijeta i svatko je razumio. Kako je to moguće? Što mi to imamo zajedničko s ljudima koji se čine toliko različitima od nas?

Ključ je naš Gospodin Isus Krist. On je taj koji je utemeljio Katoličku Crkvu. ,,Katoličkoznači sveopće, a Kristova Crkva treba se protegnuti na sve ljude, sve narode, svako doba i skupinu ljudi. Kako sve njih ujediniti? Po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji želi spasiti sve ljude.

Kako će On to učiniti? Naučavajući istinu. Koju istinu? Istinu da su svi ljudi pozvani postati sinovima Božjim, baštinicima Neba i hramovima Duha Svetoga. Ipak, iako je Krist došao ljudima i otkrio im otajstvo skriveno kroz sve vjekove, mnogi nisu razumjeli, čak ni njegovi apostoli nisu razumjeli. Filip je pitao Isusa da im pokaže Oca, a Isus ga blago prekorava riječima: ,,Tako sam već dugo s vama, i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.”

srijeda, 2. svibnja 2018.

O razvoju Tradicije u Hrvatskoj. Je li indultizam rješenje za obnovu Tradicije?


Nakon izbijanja modernističke revolucije u Crkvi usred i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, veći je dio Crkve postao zahvaćen saborskim reformama koje je jedan dio katolika zdušno prihvatio i radio na njihovoj provedbi, dok ih je drugi (veći) dio katolika prihvatio samo pasivno. Jedan je pak – doduše manji – dio katolika prepoznao objektivno stanje da se ova revolucija suprotstavlja vjekovnome, božanski objavljenome katoličkome nauku te je u tom smislu ne možemo slijediti i da smo dužni držati se katoličkoga nauka i bogoslužja kako je to bilo sve do nastupa koncilskih reformi. Tako se razvio tradicionalni pokret čiji je cilj obnova i očuvanja te iste Tradicije koja je do koncila bila isključivo na snazi i koje smo se kao katolici dužni držati.

Ipak ta obnova nije tekla u svakoj zemlji na isti način. U nekim se zemljama ta obnova razvila odmah i uzela veliki zamah, u drugima se to dogodilo malo kasnije. Konkretni razvoj Tradicije bio je uvjetovan različitim faktorima koji također nisu svugdje na isti način bili relevantni, a u ovome članku pokušat ćemo analizirati kako se to dogodilo u našoj domovini Hrvatskoj i pokušati dati osvrt na trenutnu situaciju kao i na perspektive za budućnost.

U Hrvatskoj, kao i u drugim bivšim komunističkim zemljama, nije bilo tradicionalnoga pokreta sve do pada komunizma početkom devedesetih. No ni tada – za razliku od nekih drugih zemalja – on nije odmah pokrenut, nego je za to trebalo čekati više godina. Kao mogući razlog možemo navesti povijesno-društveni katolički identitet naše zemlje u kome modernistička revolucija nije dosegla razmjere kao u zapadnim zemljama. U našoj domovini bila je u izvjesnoj mjeri još uvijek prisutna konzervativna klima. Ipak, upravo nakon pada komunizma kada je Crkva stekla punu slobodu djelovanja, taj je revolucionarni proces prebačen u višu razinu. Počele su se intenzivnije uvoditi modernističke novotarije u nauku i bogoslužju, kolegijalistički mentalitet u župama i biskupijama, graditi užasne modernističke crkve, kler i redovništvo posvjetovnjačivati te su si katolici počeli postavljati određena pitanja. Pored inicijativa pojedinih svećenika koji su kratkotrajno uspjeli javno služiti tradicionalni obred, za uspostavu prve stalne javne tradicionalne latinske Mise u Hrvatskoj trebalo je čekati nešto više od 20 godina nakon pada komunizma, odnosno oko 40 godina od uvođenja novoga obreda Mise. Tada je (2011. god.) nadbiskup Josip Bozanić na molbu jedne skupine vjernika providio redovito služenje tradicionalnoga obreda na temelju motuproprija Summorum pontificum (u nastavku: SP) u zagrebačkoj crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. To je bio svakako po sebi veliki događaj na planu obnove Tradicije u Hrvatskoj, no pokušat ćemo ovdje malo zastati i prebaciti naše izlaganje na višu razinu.


Prije nego krenemo dalje, moramo si postaviti jedno načelno pitanje, a to je: na koji način se treba ostvarivati obnova Tradicije u Crkvi? Odgovor glasi: na isti način kako je ta ista Tradicija živjela u Crkvi sve do nastupa zlosretnih reformi kojima je ona potisnuta. A da bismo vidjeli njezina obilježja, moramo poći od onoga što čini definiciju svakoga katolika. Krist je kao veliki svećenik, prorok i kralj dao svojoj Crkvi, odnosno apostolima na čelu sa svojim namjesnikom sv. Petrom, vlast i službu posvećivanja, naučavanja i upravljanja Božjim narodom. Iz toga proizlaze tri veze jedinstva Crkve: jedinstvo u vjeri, sakramentima (bogoslužju) i vodstvu zakonitih pastira. To je ono što čini definiciju i povezuje svakoga katolika: ispovijedanje iste, božanski objavljene katoličke vjere, jedinstvo u sakramentima te podložnost i poslušnost zakonitim pastirima u svemu zakonitome. Zato je prava obnova moguća samo putem cjelovite obnove svih triju veza jedinstva i bila bi velika zabluda ograničiti tu obnovu samo na neke od ovih veza ili samo na njihove određene segmente.