ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Kako su japanski katolici sačuvali vjeru



1873. je u Japanu dokinuta zabrana kršćanstva. Misijska družba u Parizu koja se pripremala za ponovno propovijedanje Evanđelja u Japanu je po odredbi Svete Stolice čekala priliku da pošalje na novu službu mons. Vorcarda, prvoga apostolskoga vikara u Japanu. Biskup Forcard nije dobio priliku da djeluje u Japanu. Kratko nakon toga je p. Petitjean, kasniji apostolski vikar Japana, mogao ući u luku Nagasaki na Kyushu zajedno s nekoliko drugih francuskih misionara. Tako je probijen led za oživljavanje kršćanstva u Japanu.

Kratko nakon toga dogodio se najdramatičniji događaj u povijesti katoličanstva u Japanu,
kakav se nikada ne može zaboraviti. Iako je u to vrijeme podizanje crkava bilo zakonito, Japanci u njih nisu smjeli ulaziti. Mons. Petitjean je izgradio jednu u Ouri u Nagasakiju za uporabu strancima. On je tu jednoga dana molio pred oltarom kada se nekoliko starijih žena približilo crkvi, pažljivo da ih se ne bi vidjelo i prijavilo, te potom kriomice provuklo kroz vrata. Jedna od njih, približavajući mi se drhteći da i zidovi ne bi imali uši, prošaptala je: ,,Gdje je kip Blažene Djevice Marije?“ Mons. Petitjean, koji nije primijetio da su se približile, okrenuo se začuđen neočekivanim pitanjem. Prikrivajući svoje osjećaje, pokazao je prema oltaru iznad uz koji je stajao Gospin kip. Žene su neko vrijeme gledale u čuđenju i divljenju, a potom se bacile na koljena i zaboravivši suze, izlile svoje srce u molitvi, kako su se njihove oči naputile suzama neopisivih osjećaja. One koje su cijelo vrijeme živjele kao siročad, sada su se našle licem u lice sa svojom pravom Majkom, koju su neznajući tražili cijelo vrijeme te se njihovo cijelo srce uzbudilo radošću.

Kada su otkrile da su ti francuski misionari –
izaslanici koje je poslala Sveta Stolica – bili u celibatu, žene su se utvrdile u vjeri da su to uistinu pravi katolički svećenici koji su ponovno pohodili njihove obale.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Papa Franjo i vječna sudbina duša


Svrha Crkve je slava Božja i spasenje duša. Spasenje od čega? Vječnoga prokletstva, sudbine koja očekuje one koji umru u smrtnome grijehu. Za spasenje ljudi je naš Gospodin prikazao svoju otkupiteljsku Muku. Gospa nas je na to podsjetila u Fatimi: prva tajna, koja je priopćena troje pastira 13. srpnja 1917., započela je strašnom vizijom mora paklenskih vatri. Da im Gospa nije obećala da će ih uzeti u nebo – piše sestra Lucija – vidioci bi bili umrli od šoka i straha. Gospine riječi su uznemirujuće i oštre: ,,Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da bi ih spasio, Bog želi utemeljiti u svijetu pobožnost mome Bezgrješnome Srcu”. Godinu prije toga naučio je fatimski anđeo tri mala pastira ovu molitvu: ,,O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe”.

Isus neprestano govori o ,,geheni (paklu) i o neugasivome ognju (Mt 5,22; 13, 42; Mk 9, 43-49) koji je predviđen onima koji se odbiju obratiti čak i na kraju svojih života. Ta prva vatra, duhovna, znači lišenost posjedovanja Boga. To je najstrašnija kazna i ono u čemu se zapravo sastoji pakao, budući da smrt razrješuje zemaljske spone duše, koja žudi svom svojom snagom doseći Boga, ali to ne može ako je slobodno odabrala odijeliti se od Njega putem grijeha.