ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Ekumenizam Bratstva sv. Petra


Kada govorimo o zajednicama u kojima se služi tradicionalna latinska Misa, neki katolici drže da je razlika između Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. (FSSPX) i Svećeničkoga bratstva sv. Petra (FSSP; kao i drugih zajednica koje su u istome položaju) samo u tome da je ovo drugo od crkvenih vlasti priznato, dok prvo nije. Bratstvo sv. Petra nastalo je nakon biskupskih ređenja 1988. kada skupina svećenika FSSPX-a nije htjela prihvatiti čin ređenja koji je izvršio nadbiskup Lefebvre te se obratila Rimu s molbom za priznanjem njihove nove zajednice. Rim je odobrio tu njihovu molbu – zajednica je kanonski priznata, ali su pritom određeni izvjesni uvjeti koji će bitno oblikovati život te zajednice u datim kanonskim okvirima. Ti uvjeti su bili upravo oni koje nadbiskup Lefebvre nije htio prihvatiti i koje FSSPX do danas ne može prihvatiti zato što predstavljaju kompromis s katoličkom vjerom. To je prihvaćanje zakonitosti novoga obreda Mise i reformi proizašlih iz Drugoga vatikanskoga sabora koje su bitno zaražene modernizom te zbog toga svaki svjesni katolik ne može u njima sudjelovati, a da ne izloži svoju vjeru opasnosti. Bratstvo sv. Petra pristalo je na taj kompromis te se u njemu moderna – reformirana liturgija, teologija, disciplina, duhovnost – iako se (u pravilu) ne prakticiraju – doktrinarno promatraju kao da su na istoj razini s tradicionalnom liturgijom, teologijom, disciplinom i duhovnošću, koje time postaju stvar osobnoga izbora (preferencije) zbog estetskih, duhovnih ili kulturalnih razloga. Da je to tako, pokazat će nam jedan očiti mjerodavni primjer koji donosimo u nastavku.

U službenom glasniku FSSP-a za njemačko govorno područje Informationsblatt nedavno je izašao članak svećenika toga Bratstva p. Svena Lea Conrada koji obrađuje temu ekumenizma. U njemu nalazimo ogledni primjer kako ta načela dolaze do izražaja. Svaki iskreni tradicionalni katolik prepoznaje štetnost ekumenizma za samu bit Crkve i njegovu nespojivost s misijskim poslanjem Crkve. Ekumenizam promiče lažno jedinstvo u kome doktrinarne razlike između Katoličke Crkve i nekatoličkih zajednica postaju nebitne te se potrebno ograničiti samo na ono što je zajedničko. Bitno je samo ono što je ispravno u nekatoličkim konfesijama, a ono što je krivo – hereze (odbijanja božanski objavljenoga nauka) koje nekatolici ispovijedaju – nisu nikakva smetnja i ne predstavljaju opasnost za spasenje. Upravo po tome načelu oblikovan je cijeli članak p. Conrada. U njemu nema nijedne reference na tradicionalne izvore o temi ekumenizma (npr. Mortalium animos pape Pija XI.), nego se samo poziva na dokumente Drugoga vatikanskoga, kao i pokoncilske izvore. Nema nikakve naznake o ključnome problemu da su pripadnici nekatoličkih zajednica zbog krivovjerja koja ispovijedaju odvojeni od Crkve, nego se o njima govori samo na pozitivan način, kao što to čini Drugi vatikanski sabor.


Kao prva teološka referenca navodi se papa Ivan Pavao II. koga se naziva svetim, što upućuje na neosvještenost o problemu njegove kanonizacije, koja nije bila dopustiva zbog brojnih sablazni koje je osobno počinio. Donosi se citat iz njegove okružnice Ut unum sint, gdje se govori da je Katolička Crkva sačuvala sva dobra kojima ju je Bog opremio, dok se u drugim zajednicama nalaze 'elementi posvećenja i istine'. Dalje se citira izjava Dominus Iesus da djelotvornost tih elemenata proizlazi iz punine istine i milosti koju ima Katolička Crkva. U svemu tome upravo susrećemo ključni problem koji je prethodno spomenut: nema ni riječi o velikoj opasnosti krivovjerja u kojima su nekatoličke zajednice. Govori se samo o pozitivnim elementima, kao da je samo to bitno, a da je to što npr. protestanti odbacuju sakramente, što nemaju sv. Misu ni svećeništvo, što odbacuju Kristovu stvarnu prisutnost, sasvim sporedno. Za tu svrhu rabi se kobno dvoznačan i pogrešan izraz 'punina istine'. Ona je po tome jako vrijedna, ali je dobra i ona 'djelomična istina' i nije ni u čemu bitno defektna. No pravo stanje stvari jest da je u toj djelomičnoj istini zapravo drugi dio laž i krivovjerje koje može voditi samo u propast.

srijeda, 21. veljače 2018.

Propisi za post i nemrs



U korizmi su zapovjeđeni:
- Pepelnica i Veliki petak: post i nemrs
- svi petki u Korizmi: nemrs

- Ove zapovijedi teško obvezuju -

U Bratstvu sv. Pija X. preporuča se držati se tradicije posta svakoga petka u Korizmi i nemrsa svakoga petka u godini.

1.) U čemu se sastoji crkveni post?
Sastoji se u tome da pojedemo samo jedan obrok bez mesa, kojemu je dopušteno dodati mali obrok ujutro i navečer (glavni obrok može se uzeti ili za ručak ili za večeru).

Općenito, mali obrok ujutro sastoji se od jednog pića i malo kruha, a onaj navečer od oko 1/4 normalnog obroka.

Prema crkvenoj zapovijedi obvezane su:
- na post: osobe od 18. do započete 60. godine
- na nemrs: osobe od napunjene 14. godine

(Ali je živo preporučljivo navikavati djecu od najranije dobi na uvažavanje nemrsa i na minimalan post primjeren njihovoj dobi).

2.) U čemu se sastoji nemrs?
Sastoji se u nejedenju mesa, umaka dobivenih iz mesa, ni hrane začinjene mesom.

3.) Oslobođeni su od posta i nemrsa:

- bolesni, trudnice i radnici na teškim radovima
- putnici (duga putovanja)
- za ostale slučajeve, potrebno je pitati svećenika

Izvor: http://www.sanpiox.it/attualita/1936-regole-per-il-digiuno-e-l-astinenza

petak, 9. veljače 2018.

,,Ali Papa je tako rekao!’’: Isprike koje nam možda baš i neće pomoći na Sudnji dan



Ljudi nerijetko teško sude o suvremenim problemima, jer su nam trenutačna događanja odveć „blizu” da bismo ih mogli jasno sagledati. Osjećamo kako smo previše uronjeni u njih, gotovo kao da gazimo po vodi, nastojeći se ne utopiti. Jedan od uspješnih načina stjecanja perspektive jest vratiti se unatrag, u druga krizna razdoblja te nastojati promišljati kakve su bile implikacije tih kriza po katolike koji su ih proživljavali. Pokus koji slijedi poprimit će oblik hipotetičnih dijaloga između Krista i duše na njenome sudu.

Scenarij br. 1 odvija se godine 366.

Sudac: O, kršćanska dušo, zašto si se drznula pjevati pjesme arijanizma, s refrenom „bilo je vrijeme kada On nije postojao”? Jer, istina glasi, nije bilo vremena kada Ja nisam postojao. Ja sam vječni Sin vječnoga Oca.

Duša: Pa… bila sam zbunjena kad je Papa Liberije potpisao sporazum s carem. Svi su govorili kako je Papa priznao da ima prostora za raspravu, znaš, za elastičnost u formulama… da nije sve crno-bijelo…

Sudac: Nisi smjela to učiniti. Moja Crkva oduvijek ispovijeda moje božanstvo. Kada se pojavio Arije, smjesta je osuđen kao krivovjernik. Istina je svečano utvrđena na Nicejskome saboru te je moji sveti sve otad brane.

Duša: Pa je li na meni bilo suditi? Slušajući proturječne stvari, pomislila sam: „Ako je Papa zbunjen, kako se onda od mene može očekivati da budem sigurna?” Ne trebamo li jednostavno slijediti Papu?

Sudac: Kažeš: „Je li na meni bilo suditi?” Pa po krštenju i krizmi dao sam ti Duha Istine kako bi razlikovala istinu od laži, kao i dužnost poznavanja svoje vjere, kako bi je slijedila do smrti.

Duša: A što je s Papom, stijenom na kojoj je Crkva izgrađena?

Sudac: Papinstvo sam uspostavio kao čuvara nepromjenljivih istina Vjere i prepreku protiv novotarstva. Radi toga se naziva stijenom, a ne pijeskom. Taj Liberije, moj trideset i šesti Papa, nije bio dostojan svoje dužnosti; pokolebao se u trenutku kada je trebao ostati postojan. Promatrajući unaprijed, kažem ti kako će biti jedini Papa među pedeset i četiri biskupa Rima od svetoga Petra do svetoga Gelazija koji neće biti čašćen kao svetac.

Duša: Posramljena sam. S pravom bivam osuđena poradi svoga propusta u vjeri. Smiluj mi se, Gospodine!

Sudac: Bit ću blag prema onomu prema kojemu budem blag, i iskazati milosrđe onomu kojemu ga iskažem. Anđeli, vodite ovu dušu u oganj čistilišni, kako bi se očistila od svojih mana.

*          *          *

Scenarij br. 2 odvija se godine 638.

Sudac: Prijatelju, zašto si prihvatio i promicao pogubnu zabludu kako imam samo jednu volju, onu božansku, uz dvije naravi, božansku i ljudsku? Nisi li uvidio kako ta zabluda vrijeđa moju ljudskost i moje poslanje poprimanja, ozdravljanja, i uzvisivanja svega što je u čovjeku?

Duša: Ali, Gospodine, Gospodine, samo sam slijedila što je Papa Honorije napisao u svome pismu patrijarhu Sergiju, u kojemu se odrekao pisaca koji spominju „dvije volje.” Kao što znadeš, mnogi slijede to pismo.

Sudac:  Crkva je već iznijela istinu o Meni. Vjernici je poznaju. Papa Honorije se ogriješio o svoju dužnost. Njegova riječ ne znači ništa, ukoliko proturječi tradicionalnome nauku Crkve. Oni koji ga slijede u ovome pitanju, daleko od toga da bi bili opravdani, dionici su njegove nevjere.

Duša: No, nije li njegova krivnja što me zaveo?

Sudac: Mogla si i trebala drugačije postupiti. Smatraš li se upućenim katolikom?

Duša: Pa, mislim da jesam.

Sudac: Bila si pismena u vrijeme kada je to bila rijetkost. Imala si mogućnost učiti, i učila si. Znala si — ili si makar lako mogla saznati — koja je tradicionalna vjera Crkve.

Duša (crveneći se): Da, Gospodine, istina je sve što kažeš.

Sudac: Nasljednik Pape Honorija, Papa Martin I., pokazat će svemu svijetu nepokolebljivu vjernost koju očekujem od svojih pastira. Martin će sazvati sinodu na kojoj će osuditi monoteletizam, odvažno se suprotstavivši caru. Bit će uhićen, bačen u zatvor te prognan do smrti, a kasnije čašćen kao mučenik. Treći ekumenski sabor u Carigradu do kraja će odbaciti i posljednje ostatke ove zablude i osuditi Honorija riječima koje ću im ja nadahnuti: „Utvrđujemo da se izbacuje iz svete Crkve Božje i anatemizira Honorije koji nekoć bijaše Papa staroga Rima, radi onoga što smo našli da je napisao Sergiju, gdje je u svakome pogledu slijedio gledište ovoga potonjega i potvrdio njegov bezbožni nauk.” Papa Leon II., podržavajući ovu anatemu, napisat će: „Honorije…je pristao na onečišćenje neokaljane vladavine apostolske predaje, koju je primio od svojih predšasnika.” Osudit će ga kao onoga tko „nije, postavši apostolskim autoritetom, ugasio oganj krivovjerna nauka koji se pojavio, već je svojim nemarom ubrzao njegovo širenje.” Kako su Martin I., Leon II., i nebrojeni drugi Pape, poznavali i naučavali istinu Vjere, a Honorije ne?

Duša: Ne bih znala, Učitelju.

Sudac: Jer su odlučno odbacivali svaku profanu novotariju te se „iskreno zauzimali za vjeru nekoć predanu svetima,” kako je rekao moj sluga Juda. Svakome sam predanu pastiru stada omogućio upoznati i dalje predati istinsku Vjeru, baš kao što sam svakoj iskrenoj kršćanskoj duši omogućio primiti i prigrliti tu istu Vjeru, sve do spasenja.