utorak, 28. veljače 2017.

Raj


Crkva naučava da samo oni koji umru u stanju Božje milosti mogu završiti u raju. Raj je mjesto u kojem prebiva Bog i svatko tko tamo uđe mora biti svet kao što je On svet. Kao što ništa nesveto ne može ući u svetište crkve jer bi se dogodilo svetogrđe, isto tako ništa nesveto ne može biti u presvetoj prisutnosti Božjoj. Nakon smrti svima postaje savršeno jasno da je neophodno biti potpuno čist kada stojimo u Božjoj prisutnosti. Duše u raju posjeduju neposredno intuitivno znanje o božanskoj biti. U prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao govori: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“

Blaženo gledanje

Neposredno intuitivno znanje o božanskoj biti znači da Boga možemo vidjeti kroz intelektualno gledanje. Sveti Ivan kaže: „Znamo, da kad se pokaže, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti, kao što jest.“ (1 Iv 3,2) To se odnosi na intelektualno gledanje. Kada uđemo u raj, Bog se ujedinjuje s našim razumom. Među nama neće biti posrednika. Kada ćemo gledati Boga licem u lice, gledat ćemo Ga neposredno kroz naš razum. Zato se za one u raju kaže da znaju sve stvari . Budući da će Bog biti spojen s našim umom, znat ćemo da je Bog uzrok svih stvari. Gledajući Boga, moći ćemo vidjeti sve što je On uzrokovao. Vidjet ćemo Boga koji je vječan, vidjet ćemo beskonačnu ljubav, beskonačnu pravdu, beskonačno milosrđe, beskrajnu bit, beskrajnoga u svakom savršenstvu.

Gledanje Boga licem u lice je definicija savršenog blaženstva i sreće za čovjeka. Postoje dvije vrste blaženstva: savršeno i nesavršeno. Nesavršeno dosežemo kreposnim životom u kontemplaciji, koliko god možemo i na taj način dosežemo određeni stupanj sreće. Savršena sreća javit će se tek onda kada ćemo gledati Boga licem u lice. Ona može postojati samo u raju. U ovom životu ju ne možemo doseći; možemo samo do određene mjere ako se molimo, poštujemo Božje zapovijedi i radimo na tome da postanemo sveti i kreposni. U raju je razum usavršen i njegova žeđ za znanjem u potpunosti je zadovoljena. U ovom životu stalno nešto želimo znati, o drugim ljudima i stvarima. Kada ćemo vidjeti Boga, znat ćemo sve što se može znati.

Sveti Toma Akvinski definira mudrost kao razmatranje najvećih uzroka (počela) stvari. Gledanje Boga licem u lice, odnosno razmatranje najvećeg uzroka predstavlja najviši oblik mudrosti i najviši oblik znanja. Postoje razne vrste znanja i razni načini usavršavanja intelekta. Prvo vidimo same sebe u Bogu. Sveti Pavao kaže: „Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat.“ Naše će znanje tada biti veće od svakog mogućeg pojma ovoga života. Što to znači? To znači da u ovom životu nemamo baš tako puno spoznaje o sebi samima. Imamo neke predodžbe o našim problemima, znamo koje su naše dobre strane, ali zapravo ne razumijemo sebe. No kada ćemo gledati Boga, vidjet ćemo Njegov uzrok u sebi. I kao rezultat, vidjet ćemo sebe onako kako nas Bog vidi. Što znači da ćemo se vidjeti savršeno. Tada ćemo spoznati i sve druge onakvima kakvi jesu. To će biti kraj procesa Posljednjeg suda kada će sve stvari biti otkrivene.


Što će znati duše u raju?

Ponekad je za ljude zbunjujuće kako to da ako će gledati Boga koji je uzrok svemu, pa tako i kraju svijeta, zašto neće vidjeti pojedinosti oko kraja svijeta. Budući da je Bog izvan vremena, On već vidi cijelu povijest svijeta, kao i ono što ćemo raditi cijelu vječnost. Ali zašto nećemo moći vidjeti baš sve kada ćemo gledati Boga? Ono što Bog čini jest da nam ne daje mogućnost da saznamo baš sve do Posljednjeg suda. To možemo usporediti sa situacijom kada tražimo svoje ključeve, a oni su ispred nas na stolu, i mi ih gledamo, ali ih ne vidimo. Vidimo ih materijalno ili fizički, ali ne i formalno jer ih ne prepoznajemo. Tako je i u raju. Kada ćemo gledati Boga licem u lice, materijalno ćemo vidjeti kraj svijeta, ali formalno ga nećemo moći prepoznati. Tako da, ustvari, oni u raju ne znaju kada će biti kraj svijeta.

Isto tako oni ne vide neke aspekte našeg unutarnjeg života i neće ih vidjeti do trenutka uskrsnuća. Tada, za vrijeme Posljednjeg suda, oni koji imaju blaženo gledanje moći će vidjeti unutar ljudske duše, njene grijehe, kreposti te osobe, itd. Proklete duše će sve moći čuti i vidjet će određene stvari, ali neće moći vidjeti što je u ljudskoj duši, kao što će to moći oni u raju. Dušama u raju ništa neće biti skriveno. Mi bismo bili savršeno sretni kada bismo imali pristup potpunom znanju o Bogu i svemu što je On stvorio i čemu je bio uzrok. Kada smo u raju i vidimo Boga koji je uzrok i počelo svega, znamo sve što se može znati o cijeloj povijesti svijeta. Znamo bit svih stvorenih stvari i vidimo ih u Bogu. U ovom životu ne znamo toliko o biti samih stvari, nego više o tome kako one funkcioniraju i kako reagiraju. Nije nam u tolikoj mjeri poznata sama narav stvari. Ali u raju ćemo moći spoznati samu bit svih stvorenih stvari. Spoznat ćemo Božansku Providnost i poredak svijeta.

subota, 25. veljače 2017.

Zašto moram trpjeti? (III.)


Prirodna posljedica prijestupa

Da bi opravdali Božju dobrotu i ljubav i Njegove odnose prema ljudima, valja jasno reći i naglasiti da ga se nikako ne može smatrati odgovornim za sve nevolje koje postoje na svijetu. Vrlo velik dio ljudskih patnji uopće nije došao od Božje ruke, nego su posve ljudskog porijekla.

Ne oklijevamo tvrditi da bi vjerojatno pola, ako ne i više, današnjih nevolja brzo nestalo s lica zemlje kada bi se ljude moglo univerzalno potaknuti da ispunjavaju vjerno samo dva uvjeta, a ona su ta da žive prema propisima zdravog razuma i razborito, promatrajući temeljne zakone zdravlja i blagostanja, i da učine iskrene napore da oblikuju svoje moralno vladanje prema deset zapovjedi i načelima evanđelja.

U ovom ćemo poglavlju razmotriti prve dvije točke i proučiti kako su grijesi protiv zdravog razuma, kako ćemo ih nazivati, izravan i nužan uzrok mnogih nepotrebnih patnji. O grijesima protiv zapovjedi kao nužnih uzroka patnje govorit ćemo u sljedećem poglavlju.

Bolesti i oboljenja

Nitko ne može dovesti u pitanje očiglednu istinu da našim životom, zdravljem i vremenitom srećom upravljaju dobro definirani zakoni, koji se ne mogu promijeniti, niti ih čovjek svojom voljom može ukinuti. Oni se zaista mogu zanemariti i kršiti, ali nikad nekažnjeno. Pridržavanje tih zakona je pak obično nagrađeno uživanjem u zdravlju i slobodi od mnogih oblika bolesti i drugih zla; dok nijedan čovjek ne može kršiti te zakone nekažnjeno, kao što ne može nidržati svoju ruku u vatri i ne opeći se. Zapravo, toliko je bliska i nužna veza između uzroka i posljedica da ništa osim čuda ne može spasiti čovjeka od posljedica kršenja jednog od tih zakona. Pogledajmo nekoliko primjera za ilustraciju.

Postoje ljudi koje u starosti muče razne kronične bolesti koje čine njihov život dugim mučenjem. Može li se reći da je u svakom slučaju te tegobe poslao Bog? Nikako. Često su one nužne posljedice prestupa koje su te osobe počinile bezbroj puta u svojoj mladosti. Strogi zakoni zdravlja su prekršeni i evo kazne. Ljudi koji su se nesmotreno izlagali nemilosrdnom vremenu; oni koji su imali štetnu naviku uvijek jesti u žurbi i nisu si uzeli dovoljno vremena da dovoljno sažvaču svoju hranu; oni koji su zanemarili tjelovježbu na otvorenom; oni koji stalno iz navike krivo dišu; oni koji se neumjereno časte nutritivno bezvrijednim delikatesama dok propuštaju jesti obične, ali cjelovite i hranjive namirnice; žene koje svojim budalastim korištenjem uske ili na neki drugi način neprikladne odjeće nanose trajnu povredu određenim dijelovima tijela ili organima čija je funkcija nužna za dobro zdravlje – ti ljudi kasnije u životu plaćaju cijenu za te grijehe protiv zdravog razuma koje su počinili kršeći nepromjenjive zakone koji kontroliraju život i zdravlje. Razbješnjela priroda nema milosti i ne oprašta. Prije ili kasnije ona se strašno osvećuje, tražeći da platimo visoke kazne.
Te se bolesti stoga ne mogu smatrati poslanima od Boga već su ljudskog porijekla.

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

Sv. Petar Mavimeno: katolička vjera nužna je za spasenje


Iz Rimskog martirologija, 20. veljače:

,,U Damasku, sv. Petar Mavimeno (743. god.). Arapi su kod svog posjeta kada je je bio bolestan ubili jer im je navijestio: ,,Svatko tko ne prihvati kršćansku – katoličku vjeru, osuđen je, kao i Muhamed, vaš lažni prorok““


četvrtak, 16. veljače 2017.

Što nam je, dakle, činiti (3.)



3. dio - Što to znači za svakog od nas



U posljednja dva teksta dao sam brojne razloge zašto je najbolje braniti vjeru i one koji je podupiru kroz pokret za obnovu tradicionalne Mise. Ovaj tekst će biti o tome što to u praksi znači za vas, dragi čitatelji.


Kao prvo, dopustite mi da sažmem razloge za ono što znam da će biti neugodan zaključak za mnoge katolike dobra srca, neke od kojih sam već naširoko raspravio u predhodnom postu.


  1. Tradicionalni pokret održava dobre odnose s vjernim netradicionalnim svećenicima i laicima i u pravilu ne isključuje nikoga kada se radi o određenim projektima za obranu vjere. Netradicionalni konzervativci su često zatvorenija uma.

  2. Ovaj pokret kombinira visoki stupanj povezanosti (i zbog zajedničke svrhe i zajedničkih kulturnih odnosa) s labavošću formalne organizacije što ga čini vrlo robusnim.

  3. Tradicionalna Misa djeluje kao zapreka onima koji nisu ozbiljni oko vjere: ili ih obrati. Pravovjerje liturgije i onih koji su povezani uz nju međusobno ih povezuje.

  4. Povijesno iskustvo pokreta efikasno je cjepivo protiv papolatrije.

  5. Pokret pruža gustu mrežu suradnje i međusobne podrške unutar pouzdano pravovjerne zajednice, koja je potrebna za svećenike i laike koje žele očuvati vjeru u sadašnjoj krizi.

  6. Tradicionalna Misa simbolizira i osnažuje našu povezanost s crkvenom Tradicijom u svim njezinim aspektima, što je nužno za dugoročno rješenje krize.


Na kraju, da vratimo promišljanje na ono što je u našoj moći, što možemo učiniti, pridonijeti pokretu – to je ono što svaki katolik, pa čak i čitatelj ovoga bloga, može osobno učiniti.

Frustrirajuće je vidjeti kako se kriza razvija i osjećati se bespomoćno. Ljudi se žele uključiti na neki koristan način. Općeniti savjet za post i molitvu je, naravno, dobar, ali prirodno je i znak zdravog instinkta, htjeti učiniti nešto određenije povezano s trenutnim problemom. Pa učinite nešto! Nemojte samo sjediti sa strane.

Ako razumijete ulogu tradicionalnog pokreta u pružanju moralne i ponekad praktične podrške za svećenike i laike koji čuvaju vjeru (5), i bitno mjesto koje osjećaj katoličkog kontinuiteta s prošlosti ima u obnovi (6),i zatim providonosna obilježja koja čine pokret kakav je danas manje ranjivim na napade od bilo čega sličnoga (2-4), onda je očigledno da svatko od nas može učiniti nešto u vezi krize. Sve što činimo da bismo podržali tradicionalni pokret, da učinimo njegovu mrežu većom, gušćom i efikasnijom, dat će doprinos obrani vjere, a pokret toliko puno čini, na tolikim mnogim mjestima, da nitko, nigdje, ne može ne uspjeti odigrati u njemu svoju ulogu. Nitko.

ponedjeljak, 13. veljače 2017.

Može li tradicionalni katolik ići na ispovijed kod Novus Ordo svećenika?


Sigurno je valjano otići na ispovijed kod svećenika koji još služi Novus Ordo Misu, ako je pokornik uvjeren u doktrinarnu pravovjernost svećenika, njegovu namjeru da čini ono što Crkva čini i da koristi ispravnu formulu odrješenja. To bi nadalje bilo dozvoljeno u stanju nužde, npr. kada osoba umire i ne može se naći tradicionalni svećenik.

Međutim, nije lako imati sigurnost u valjano odrješenje, budući da postkoncilska Crkva dosljedno umanjuje stvarnost i ozbiljnost smrtnog grijeha, dobrobiti ispovijedanja lakih grijeha, milosti koje se zadobivaju čestom ispovijedi i nužnost vršenja pokore. Često duše koje osjećaju hitnu potrebu da odu kod Novus Ordo svećenika dolazile bi mi kasnije na ispovijed, sumnjajući u valjanost ispovijedi kod tog svećenika, zbog njegovog trivijaliziranja njihovih grijeha.

Nadalje, ne libim energično savjetovati da se ne odlazi na ispovijed takvom svećeniku, čak i kada postoji sigurnost u valjano odrješenje. Pokornik ne ide na ispovijed samo da bi dobio odrješenje od svojih grijeha. On ima želju primiti sve učinke sakramenta, uključujući i vodstvo, i ako treba biti ukoren od ispovjednika, rasti u ljubavi prema Bogu i posvetnoj milosti, čvršćoj odluci da će se popraviti i dati zadovoljštinu za vremenitu kaznu koju je zaslužio zbog svojih grijeha. Sve je to jedino moguće ako on u ispovjedniku vidi suca, učitelja i liječnika. To će osigurati potpune učinke sakramenta pokore za koje Crkva nadopunja izvršnu vlast tako da vjernik može tražiti bilo kojeg svećenika da sasluša njegovu ispovijed, iz bilo kojeg razloga (kan. 2261, §2, ZKP 1917.  i kan. 1335., ZKP 1983.).

Jasno je da nije moguće imati povjerenje u vodstvo svećenika koji čini kompromise s modernizmom služeći Novu Misu, čak i ako se u ostalome čini pravovjernim. Ne možemo se osloniti ni na njegovu prosudbu o istinitosti našeg kajanja, ni na njegovu poduku o ozbiljnosti naših grijeha, ni na njegova sredstva za zloću naših grijeha. Nadnaravni pogled na vjeru će zasigurno biti narušen humanizmom i naturalizmom nove Mise i duhom II. vatikanskog sabora. Naše duše su predragocjene da ih se stavi u ruke onih kojima nedostaje uvjerenje.

Prema tome, osim ako se ne radi o smrtnoj opasnosti, bolje je učiniti čin savršenog kajanja i čekati dok se ne otvori mogućnost da se otvori duša tradicionalnom svećeniku kojemu se može vjerovati.

o. Peter R. Scott, FSSPX


četvrtak, 9. veljače 2017.

Što nam je, dakle, činiti (2.)

Zašto tradicionalna Misa?



 

Crkva je bogata organizacijama i pokretima svake vrste od kojih mnoge rade dobar posao. Baš sam nekome objašnjavao da će se kao odgovor na sadašnju krizu katolici dobre volje trebati ujediniti pod stijegom tradicionalne Mise i pokreta koji je podržava. Zašto? Što je pogrešno sa svim drugim organizacijama i pokretima u Crkvi, a pogotovo nečijom vlastitom župom?

 

Prednosti koje tradicionalni pokret ima u sadašnjoj krizi su i taktički i strateški; dat ću dva primjera za svaki. Razmislimo prvo o taktičkim.

 

Nedavna povijest Franjevaca Bezgrješne i Malteškog reda ilustriraju dvije važne taktičke stvarnosti. Jedan je da je tradicionalna Misa de facto razlog ujedinjenja za pravovjerje zbog cijelog niza razloga. (To je od početka razlog za strah protivnicima stare Mise.) Drugi je da unutarnje podjele, uključujući i podjele oko liturgije, pružaju i ispriku i točku ravnoteže za napade na organizaciju (skupinu / župu). Iz te neoborive činjenice slijedi da tradicionalni pokret ima očitu prednost. On je po definiciji ujedinjen pod stijegom pravovjerja.

 

Da, moguće je da se ljudima koji nisu predani pravovjerju sviđa tradicionalna Misa i da, moguće je – i bilo je moguće – naći ili poticati podjele u organizaciji koja je teoretski predana tradicionalnoj Misi. Ne tvrdim da su određeni elementi tradicionalnog pokreta neranjivi. Oni su jednostavno bolji u sljedećem pogledu: oni su ujedinjeniji i oni su ujedinjeni, štoviše, oko nečega što je snažno povezano s pravovjerjem.

 

Druga taktička prednost je da u tradicionalnom pokretu ne dominira jedna organizacija: blogovi, svećenički instituti, skupine laika, časopisi, itd., svi postoje unutar njihovog značajnog broja. Suzbijanje jednog ili drugog ne bi bila tragedija jednaka potiskivanju Franjevaca Bezgrješne ili Malteškog reda, jer bi se sredstva i podrška mogli puno lakše prebaciti na nekog drugog od njih nego između netradicionalnih konzervativnih organizacija. Tradicionalne skupine nisu tu da se međusobno mijenjaju, ali činjenica da podržavaju tradicionalnu Misu je dovoljan razlog za bilo koga tko ih podržava, da ih podržava i ti su podupiratelji, obično, dobro upoznati i u dobrim odnosima s drugim tradicionalnim katoličkim skupinama i organizacijama, i vrlo bi se lako mogla naći druga skupina kojoj treba podrška, kada bi njihov sadašnji favorit nestao. Pravovjerni katolici koji podupiru Malteški red (kao i druga vrijedna konzervativna tijela) čine to iz različitih složenih razloga i kada bi Red, zbog praktičnih razloga nestao, oni bi bili raspršeni na sve četiri strane. Red bi nestao kao snaga koja radi za dobro i nikakva slična organizacija ne bi proporcionalno ojačala. To nije kritika Redu, već je nedostatak u sadašnjoj krizi.

 

Kao što sam rekao u posljednjem postu, to zapravo znači da će tradicionalne skupine manje vjerojatno biti suzbijane jer predstavljaju donekle manje izazovne mete. Na isti način, nijedna tradicionalna skupina nije nagomilala ogromna sredstva koja se mogu oduzeti pokretu kao cjelini udarcem na jednu skupinu. Njihova sredstva dolaze od podupiratelja, a njihove podupiratelji, ako je potrebno, otići će negdje drugdje unutar pokreta.

 

A sada, strateški razlozi.

 

Prvi strateški razlog je ovaj. Kao što slučajevi Franjevaca Bezgrješne i Malteškog reda pokazuju, unutarnje borbe oko nauka i liturgije su endemične unutar konzervativnih katoličkih organizacija i unutar šireg „konzervativnog katoličkog pokreta“, ako ga tako možemo nazvati. Već smo spomenuli taktičke posljedice, da te zajednice stoje izložene pred neprijateljem za otvoreni napad. Strateška posljedica je ta da ih to čini lošom bojišnicom u ratu za ulaganje sredstava, ne samo zbog te taktičke ranjivosti, nego i jer se napori pojedinca troše na unutrašnje, organizacijske sukobe.

 

Mogli bi reći: te bitke treba izboriti. Pa dobro, svaka osoba mora za sebe donijeti odluku. Dotična organizacija je možda u sjajnoj poziciji da učini vrijedan doprinos bitci kada bi samo u X, Y i Z unutarnjim bitkama pobijedili dobri momci, i to je možda realistično očekivanje. U mojem iskustvu takva očekivanja nisu nikad tako ružičasta kako ih se zamišlja. Svejedno, ako vi tako mislite, neka vam je sa srećom, ali sjetite se ovoga: dok se bije ta bitka, napori koji se ulažu u unutarnju bitku nisu uloženi u apostolat. Organizacija ne radi onaj posao koji bi trebala. A u međuvremenu pomažete održati jednu organizaciju koja možda radi i loše stvari isto kao i dobre. I na kraju, u mom iskustvu te unutrašnje bitke su neproporcionalno iscrpljujuće i demoralizirajuće, dok raditi ad extra može biti vrlo korisno i okrepljujuće.

 

Drugi strateški razlog je taj da povezanost između pravovjerja i tradicionalne Mise nije slučajna: ona je apsolutna. Tekstovi i obredi su predivni izrazi vjere, naglašavajući našu potrebu za pokorom i milošću, priznajući ulogu Gospe, anđela i svetaca, neprestano ponavljajući poruku evanđelja (ne samo prijatne djelove), i ohrabrujući sudionike na najdublju kontemplativnu angažiranost u molitvi Crkve.

 

Ima tu još toga, međutim: kao što sam prije pisao, drevna liturgijska tradicija je nerazdvojivo povezana s moći i prestižem Crkve: Tradicijom. Napadi na nauk Crkve moraju se nositi s činjenicom da su taj nauk (ako je autentičan)  podupirali Oci, naučitelji i pape iz prošlosti. Neuspjeh ili uspjeh tih napada konačno će ovisiti o tome smatraju li današnji katolici da prošlost, tradicija ima pravu snagu. Zbog tog razloga je liberalnom napadu na nauk Crkve šezdesetih morao predhoditi napad na liturgiju jer je drevna liturgija, ako možemo tako reći, djelotvoran znak našeg kontinuiteta s katoličkim prethodnicima. Ona to i simbolizira i čini stvarnim. Ne može se dugo voljeti Oce i naučitelje i pape prošlih stoljeća i mrziti liturgiju koju su služili, tretirati s prezirom riječi kojima su se služili obraćajući se Bogu i tvrditi da su bili zarobljeni u liturgijskoj formi koja je isključivala pravo sudjelovanje. To stoji ili pada zajedno.

 

Jednom riječju, ako smo ozbiljni u vezi vraćanja katolika na živo pravovjerje, pravu privrženost nauku Crkve, onda dati im dojam da je sve izumio II. vatikanski ili papa Ivan Pavao II. je stvarno grozna ideja. Prava privrženost nauku Crkve mora doći iz osjećaja kontinuiteta u vjeri kako su je predali apostoli. Taj osjećaj se njeguje u tradicionalnoj Misi. Promicanje tradicionalne Mise nije dodatan izbor u obnovi pravovjerja. To je temeljno sredstvo i samo preko njega može biti postignuto.

 

Joseph Shaw



nedjelja, 5. veljače 2017.

Što nam je, dakle, činiti?




      1.      dio -  što je potrebno
Ljudi stalno postavljaju to pitanje; ono je legitimno, a ja želim pokušati na njega odgovoriti. Ovo je prvi članak u nizu na tu temu.

Pitanje se odnosi na trenutačnu krizu u Crkvi. Ona bi mogla nestati sutra nekom intervencijom Providnosti, ali moramo biti spremni ako se ova kriza nastavi razvijati prema njezinoj vlastitoj logici. Prema toj logici, možemo očekivati da će svećenici i laici biti pod sve većim pritiskom da se odreknu i da djeluju suprotno pradavnom i nepromijenjivom nauku Crkve, izričitom Kristovom nauku u evanđeljima i svetog Pavla u poslanicama, u vezi razvoda i sakramenata.

Ne možemo se nadati da ćemo izbjeći lošim posljedicama krize ako namjeravamo svjedočiti svoju vjeru. Pozvani smo svjedočiti i vrlo vjerojatno ćemo biti pozvani potvrditi svoje svjedočanstvo trpljenjem. Mnogi koji ovo čitaju već su zbog ovog mnogo pretrpjeli. Nekolicina je, možda, prošla neokrznuto. Pitanje „Što bi trebali učiniti?“ nije u vezi toga kako ćemo naći neku rupu u koju se možemo sakriti, već kako naći način da uskladimo svoja nastojanja i pružimo si međusobnu podršku i ohrabrenje na takav način da, u ljudskim okvirima, to trpljenje ne bude uzalud. Radi se o izbjegavanju situacije u kojoj će one koji sačuvaju vjeru eliminirati jednog po jednog, potiho, i koji će tako prestati davati ikakav doprinos u ovoj situaciji. To je, nažalost, ono što se do sada događalo.

Hajdemo zamisliti što bi nam najviše koristilo u ovoj krizi;  to bi moglo biti nešto što sami trebamo usvojiti, ali moramo biti spremni uložiti potreban napor. 



Ono što je potrebno je usko povezana mreža klerika i laika koji su u najvećoj mjeri predani vjeri. Oni trebaju biti povezani ne jednom službeno priznatom, katoličkom organizacijom, jer bi takva organizacija mogla brzo postati meta i lako biti uništena. Umjesto toga, isto kao što je internet „robustan“ (ispresijecan) jer ne prolazi kroz jednu, pa čak ni nekoliko glavnih točaka, već se sastoji od raširene i guste mreže, ono što trebamo nije jedna organizacija već pokret, koji svejedno treba uključivati organizacije različite vrste. Bez središnje organizacije koja bi upravljala tim pokretom, pazeći da ne uđu oni koji nisu iskreni i koji zapravo žele promijeniti njegovu svrhu, organizirajući međusobnu komunikaciju, on ne bi smio biti povezan samo predanošću vjeri, već i nečim što daje njegovim članovima nešto duboko i međusobno zajedničko, što ih drži u kontaktu, što ih obvezuje da redovito i neumorno zajedno rade na cijelom nizu projekata, ne samo na stvarima izravno povezanima s krizom već na razno-raznim javnim i privatnim događajima koji održavaju povezanost i moral unutar pokreta, koji obvezuje njegove aktiviste da održavaju svoju prisutnost na društvenim mrežama itd. Taj dodatak bi služio kao mjesto okupljanja podupirateljima vjere, čak i ako to nije apsolutno nužno.

Da razjasnim ono što je možda nejasno, taj masovni pokret za očuvanje pravovjerja ne može samo promicati pravovjerje. Takva svrha bila bi pretanka za napraviti gustu čvrstu mrežu. To bi funkcioniralo za elitnu grupu čiji članovi održavaju osobna prijateljstva. To bi djelovalo za neku formalnu organizaciju koja je povezala zajedno ljude u stabilnu vezu čvrstim vodstvom, članarinama, brošurama, i redovitim događanjima. To ne bi djelovalo za pokret koji je raspršen, odnosno koji nije centraliziran, i koji ima masovno, a ne elitno, članstvo. U vrlo neodređenom smislu već postoji „pokret za očuvanje pravovjerja“ u Crkvi, ali on nije ni približno dovoljno gust da pruži sustavnu podršku svećenicima i laicima koji ju trebaju, i rastrgan je nesuglasicama oko toga što sve pravovjerje znači. Ono što je potrebno za ovu svrhu je pokret koji je utemeljen oko nečega što daje pojmu pravovjerja definiraniji sadržaj, a u isto vrijeme daje svojim članovima nešto osobeno (različito od krivovjerja, točnije), nešto zajedničko. Nešto što može služiti kao stijeg pokreta, ili uniforma.

Organizacije unutar pokreta uključivale bi službeno priznate skupine; međutim, kada bi jedna od njih bila uništena, barem bi važan dio njezine snage – u ljudskoj snazi, podršci, novcu i slično – mogao hitro preći na neku drugu, sličnu, organizaciju ili naći drugu ulogu u pokretu izvan takve organizacije. Jedan razlog za to je što sve te organizacije idealno ne bi trebale ovisiti o velikim zakladama, davno utemeljenim imanjima ili starim povlasticama, već bi većim djelom ovisile o velikodušnosti sadašnjih, živih podupiratelja, kao što je slučaj s organizacijama koje su relativno nove. To bi ih učinilo manje privlačnima da postanu primamljiva meta za uništenje, ako bi se tako nešto dogodilo šteta bi bila puno manja.

Ono što bi bilo najbolje od svega, kada bi Providnost uredila nešto takvo, bi bilo kada, u situaciji kada bi se zbilja dogodio napad i kada bi bile poduzete nepravedne mjere u velikom razmjeru protiv očuvanja nauka Crkve, oni koji bi poduzimali te mjere bi znali da bi jedan važan dio snage i sredstava preko noći bio premješten u dobro ustanovljenu organizaciju koja je, iako javna i aktivna svugdje u svijetu, u stvarnosti izvan dosega crkvenih sankcija, i u mogućnosti je pružiti duhovnu potporu svojim podupirateljima. Kao što kažem, takva mogućnost je predobra da bi bila istinita; ono što bi bilo još nevjerojatnije je mogućnost da takva organizacija, dok je zaštićena od sankcija, mogla nekim paradoksom još uvijek biti trenutno i službeno priznata, da nije raskolnička. Možda mi mašta ide predaleko...

Međutim, mislim da su čitatelji pogodili da ovdje ne govorim o nečemu što treba stvoriti već o nečemu što već postoji. Ako niste, tada mi, dame i gospodo, dopustite da vam predstavim pokret za obnovu tradicionalne Mise. Ovaj članak se naravno odnosi na Bratsvo sv. Pija X. (FSSPX). Odgovor na pitanje „Što bi trebali učiniti?“ je taj da moramo posvetiti svoju energiju i sredstva toj mreži koja najbolje može braniti pravovjerje, podržati svećenike i laike koji brane pravovjerje i pružiti duhovni dom pravovjernima, odnosno tradicionalnom pokretu. To znači da ti, dragi čitatelju, odigraš svoju ulogu u nastojanju svećenika da služe tradicionalnu Misu i onih, bilo svećeničkih instituta ili grupa laika, web stranica, časopisa, konferencija i slično, koji stoje iza njih i pomažu održati pravu zajednicu posvećenu tradicionalnoj Misi, i pod istim znakom, pravovjerje.

Znam da će mnogi netradicionalni čitatelji reći da trebamo pokret koji uključuje sve one dobre volje, a ne samo one koji preferiraju određeni, vrlo neshvatljiv, oblik liturgije. To je pogrešno, jer tako širok pokret ne bi imao potrebne karakteristike, koje sam gore naveo, posebice povezanosti i pouzdanosti svojih članova. Pokušao sam objasniti zašto, a sutra ću na malo drugačiji način i detaljnije, objasniti zašto je tradicionalni pokret ono što nam treba.

Joseph Shaw



četvrtak, 2. veljače 2017.

Zašto moram trpjeti? (II.)



Drugi razlog: okajanje javnih i nacionalnih grijeha

Drugi razlog zašto moraš trpjeti, posebno u vrijeme općih nesreća, je ovaj:
Kao član društva i državljanin svoje zemlje, ti se moraš ujediniti s ostalima u davanju naknade i zadovoljštine koje zahtijeva Božanska pravda za javne i nacionalne grijehe počinjene u zajednici u kojoj živiš.

Pod javnim i nacionalnim grijesima smatramo određene grijehe ozbiljnije prirode koje počinjaju u velikoj mjeri mnogi ljudi te zajednice, bilo to grad ili selo ili čitava nacija, tako da se pripisuju zajednici kao tijelu, a ne samo ovome ili onome pojedincu. Grijesi ove vrste su: otpad od vjere, nevjera i zaboravljanje Boga; bezbožno obrazovanje mladih; svetogrđe Božjeg Svetog Imena, psovke, bogohuljenje i krivokletstvo; oskvrnuće dana Gospodnjeg; nečedna i sablažnjiva moda; nemoralna umjetnost, književnost i zabava; razvod i preljub s dozvolom nepravednih državnih zakona; nepoštenje, nepravda i tlačenje siromašnih; ubojstvo ili istrebljenje rasne skupine: i konačno, te divlje orgije groznog nemorala i neobuzdanih sloboda koje svako malo obeščašćuju javne svetkovine i proslave, ili se događaju povezano s plesovima, balovima, banketima i slično.

Bog je neizmjerno strpljiv i dugo može trpjeti i nije voljan zadati općenite kazne, koliko god ih itekako zaslužuje neka zajednica. On radije želi da Njegova djeca koja Ga vrijeđaju traže oprost tako što se na vrijeme pokaju i obrate. On je čekao stotinu godina prije nego je poslao potop za kojeg je ovlastio Nou da ga najavi. Dozvolio je da prođe četrdeset godina između predviđanja našeg Gospodina o nadolazećem razorenju Jeruzalema i ispunjenja tog predviđanja od Rimljana godine 70.; i potpuno je poštedio grad Ninivu jer su se stanovnici odmah ostavili grijeha i požurili činiti pokoru nakon Joninog prorokovanja.

Bog još uvijek djeluje na takav način. Često čeka jako dugo prije nego zada grješnim gradovima i nacijama ozbiljnije kazne koje su zaslužili svojim mnogim zlobama. On ih želi poštedjeti i stoga prvo pokuša na svaki mogući način prizvati u njima osjećaj dužnosti i da se na vrijeme pokaju i obrate. Ali ako usprkos tim odgađanjima oni tvrdoglavo odbijaju zamisliti se i ostaviti grijeha; ako nastave u svojoj pokvarenosti, ponekad tako da još drskije griješe jer njihova zla djela nisu odmah kažnjena, onda mora doći čas u kojem je kap njihove zlobe prelila čašu. Taj čas označit će početak nekog općeg obilaska koji će se obrušiti na krivu zajednicu kao pravedna kazna zbog njezinih dugotrajnih i neprestanih prijestupa Božjeg svetog zakona – razarajuće poplave ili oluje; epidemije i pošasti; a posebno užasi pobuna i revolucija, građanskih i međunarodnih ratova. Božanska Pravda koristi ta zla kao kaznu i popravljanje grješnih ljudi isto kao što mudar otac koristi štap za kaznu i popravljanje jogunastog djeteta.

Nije uvijek potrebno da Bog pošalje takve kazne za javne grijehe, kao što je poslao potop ili razaranje Jeruzalema. Postoje mnogi grijesi koji sadrže u sebi sjeme budućeg javnog trpljenja kao što žir sadrži divovski hrast. Ako takvi grijesi prevladaju duže vrijeme, bez kontrole i neokajani, oni će sigurno proizvesti takvo stanje u društvenom redu da će određene nedaće biti neizbježne. Na primjer, uzmimo grijeh bezbožnog obrazovanja, odnosno odgoja mladih bez vjeronauka. Gdje je takav sustav prihvaćen, sigurno će rezultati biti sljedeći: nakon dvije ili tri generacije znanje o Bogu nestat će manje ili više potpuno među ljudima; osjećaj za dobro i zlo bit će izgubljeno; dobro će zvati zlim, a zlo dobrim; neće se poštivati moralni zakon; nemoralnost mladih bit će sve gora i gora; nepoštenje i pokvarenost će vladati u poslu, na sudovima, u zakonodavstvu i u samoj vladi; porezi će biti neprimjereni ili nestajati u džepovima varalica; bit će teško održavati sve veći broj ludnica, maloljetničkih sudova, reforme školstva i zatvore; neće biti sigurnosti u odnosu na imovinu i život; odnosi između zarade i posla bit će nategnuti do krajnjih granica, tako da će nasilje i krvoproliće biti neizbježni; obiteljski život bit će prekinut zbog preljuba, razvoda i slobodne ljubavi; nacionalna rivalstva, zavisti i mržnje, isprovocirani komercijalnom pohlepom, bit će sve intenzivniji dok ne dovedu do međunarodnih ratova s njihovim neopisivim jadom milijunima.
   
Za javne i nacionalne grijehe mora se dati zadovoljština na ovome svijetu iz vrlo jednostavnog razloga što oni ne mogu biti nadoknađeni u sljedećem. 

U svijetu koji će doći obitelji, gradovi, provincije i nacije neće nastaviti kolektivno postojati. Tamo će, muškarci i žene postojati samo kao pojednici, bez da ih ujedinjuju društvene, građanske, političke ili nacionalne veze koje su potrebne u ovom životu za dobrobit i očuvanje ljudske rase. U vječnosti, oni će pojedinačno uživati u plodovima svoga života na zemlji – dobri će posjedovati kraljevstvo Božje u Nebu, dok će zli patiti zbog svojih zlih djela u neugasivoj vatri pakla. Ali kako javni grijesi zahtijevaju javnu naknadu i to se ne može učiniti u sljedećem životu, jasno je da se mora učiniti s ove strane groba.

Zašto nevini moraju patiti?

Pitanje koje se pokazalo bolnom kušnjom za mnoge osobe čija je vjera slaba i nerasvjetljena samo se po sebi nameće u vezi s ovom temom: Zašto dobri i kreposni nisu izuzeti u tim vremenima, već moraju trpjeti kao i ostali? Ako je Bog pravedan, kako može dopustiti nevinima da budu povrijeđeni zajedno s okrivljenima?

Postoji nekoliko razloga zašto Bog dopušta dobrima da trpe u vremenima javne kazne:
1. Ispravno je i pravedno da dobri svojevoljno pruže ruku prinoseći Bogu zadovoljštinu koja je postala neophodna zbog javnih grijeha, jer bi u normalnim vremenima uživali zajedno sa svojim sunarodnjacima u blagoslovima mira, spokoja i nacionalnog napretka. Njihovi vremenski interesi su zajednički, i u vremenima napretka i u vremenima nedaća.

2. Oni koji su nevini, jer nisu zapravo sudjelovali u tim javnim grijesima, nisu iz tog razloga uvijek potpuno nevini od krivice pred Bogom. Često su krivi za te grijehe na neizravan način – kao suučesnici, može se reći. Tako su možda povlađivali nekoj vrsti nemorala; možda nisu protestirali protiv nje; možda su zanemarili koristiti svoj autoritet, ili utjecaj, ili pravo glasa, da bi onemogućili njezino uvođenje, ili da osiguraju njezino ukidanje nakon što je već uvedena, i sve to iz ravnodušnosti, ljudskog obzira, straha od progona, gubitka posla ili sličnih nevrijednih razloga.

3. Trpljenje koje podnose dobri ima puno veću vrijednost zadovoljštine nego ono koje podnose zli. Stoga što je više dobrih osoba da se pridruže u davanju potrebne naknade, to će ona prije biti dana. Osim toga, Boga je lako dirnuti, i On iz obzira prema dobrima, u velikoj mjeri ublažava Svoje kazne, a ponekad ih i posve ukida.

4. Pogled na dobre koji trpe za grijehe koje nisu počinili sposoban je proizvesti obraćenje i spasenje zlih tako što ih živopisno podsjeća na još strože kazne koje se zadaju zbog grijeha u sljedećem životu. Ako se grijeh kažnjava tako teško na dobrima ovdje na zemlji, koliko će se ozbiljnije kažnjavati na grješniku koji se nije pokajao u vječnosti?

5.Takve patnje daju dobrima mogućnost dati potpunu naknadu za svoje osobne grijehe. Jer nema nikoga tko je tako potvrđen u milosti da nije počinio barem neke lake grijehe. “Čak će i pravednik sagriješiti sedam puta“, odnosno redovito. No nepromjenjiv je zakon da svaki grijeh, pa i najmanji, mora biti potpuno zadovoljen ili ovdje, ili kasnije u čistilištu. Ali naknade ovdje učinjene su daleko profitabilnije nego one koje se daju nakon smrti.

6. Strpljivo podnošenje nezasluženog trpljenja čini da dobri nalikuju Isusu Kristu, koji, iako je bio savršeno nevin, na Sebe uzeo zadaću naknade za naše grijehe i tako otvorio Nebo za nas. Da nije dao tu naknadu, mi ne bismo mogli biti spašeni. Osim toga, trpljenje nevinih omogućava dobrima da dostignu najviše stupnjeve milosti i kreposti ovdje, što će za njih proizvesti odgovarajuće najviše stupnjeve vječne slave u kraljevstvu nebeskomu.

Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe - vlč. F. J. Remler, C.M. str. 9. - 13.