petak, 16. studenoga 2018.

Osvrt na Neokatekumenski put (I.)



Drugi vatikanski sabor zajedno s pomutnjom koju je unio u nauk, potaknuo je njezinu realizaciju u praktičnim inicijativama – zajednicama, pokretima i 'karizmama'. Svima je njima zajednička točka preuzimanje izvjesnih nekatoličkih – protestantskih i modernističkih - ideja i pokušaj 'preoblikovanja' i 'novog pristupa' vjeri, koji se zapravo događaju spajanjem katoličkih ideja koje su zadržane i zabluda koje su uvedene kao ta 'novost'. Jedna od najpoznatijih takvih zajednica je Neokatekumenski put, dobro poznat i gotovo posvuda rasprostranjen u našoj domovini. Da se ovdje radi o jednom uistinu modernističkom pokretu koji utjelovljuje očite zablude protestantizma, pa čak i izvjesne židovske ideje, poznato je svima koji su u katoličkome duhu upućeni u materiju. Jedan od najistaknutijih dokaza za to pruža nam talijanski teolog Enrico Zoffoli koji je temeljitu studiju o Neokatekumenskome putu pružio u svoja dva djela: ,,Usporedba papinog učiteljstva i Kikove kateheze“ te ,,Istina o Neokatekumenskom putu“. Na hrvatskome je priređena zbirka najvažnijih dijelova iz tih dvaju knjiga pod naslovom ,,Osvrt na Neokatekumenski put“ (izdavač UPT, Đakovo, 2006.) u kojoj se daje sustavni osvrt na pojedine nauke osnivača ove zajednice (Kika Argüella) i pokazuje u kojoj mjeri je on suprotstavljen tradicionalnome katoličkome nauku. Želimo u više nastavaka donijeti najznačajnije izvatke iz ove knjige da bismo čitatelje upoznali s pravim licem ovoga pokreta i upozorili na njegovu opasnost, a za potpuniji uvid u temu svakako preporučamo nabaviti spomenuto djelo.

Napomena: odlomci označeni crvenim slovima označuju Kikove citate, a oni smeđim slovima komentare autora knjige. U zagradama su navedena točna mjesta u Kikovim djelima.

1. Katolička Crkva (str. 16-17)

Kada je riječ o naravi, zadaći i sudbini Crkve Kiko ne ulazi u detalje. Ali ono što kaže dovoljno je da ga proglasimo heretikom.

,,Možda je zadatak Crkve da sve ljude koji su izvan nje uvede u Crkvu... Kad bi to bila istina, mogli bismo reći da je Isus Krist nakon 2000 godina promašio cilj, jer danas je vrlo malo onih koji su doista u Crkvi. Ako je zadatak Crkve da u nju svi uđu, kako to da je Bog dopustio da je toliko premalo onih koji su u Crkvi?“ (Smjernice za skupinu katehista za fazu obraćenja – bilješke govora koje su Kiko i Carmen održali u Madridu u veljači 1972., Neokatekumenski centar 'Sluga Jahvin' u San Salvatoreu, Piazza S. Salvatore in Campo, ožujak 1981., str. 78)

,,Zadatak Crkve nije da postigne to da juridički svi postanu njezin dio, nego da Crkva sve ljude prosvijetli i da svi dođu do Boga.“ (Isto, str. 81)

,,Izvan Crkve nema spasenja (...) Pravno gledano, ova rečenica odražava mentalitet ljudi kojima je upućena. Na njoj se zasniva naše mišljenje o Crkvi: otuda pretjerana pomazanja bolesnika, ispovijedi u zadnji čas, krštenja tek rođene djece itd. Jer ako je Crkva jedino mjesto spasenja, tada se onaj koji joj pravno ne pripada osuđuje; i onda tako valja postupiti“ (Isto, str. 82)

,,Prva Crkva nikad se nije smatrala jedinim mjestom spasenja, već poslanjem u povijesti“ (Isto, str. 81)

,,Mi tako zamišljamo Crkvu: bez trijumfalizama i prozelitizama, bez želje da Isusa Krista dovedemo ne znam kamo te bez želje da svi uđu u Crkvu“ (Isto, str. 86)

2. Božja Riječ i crkveno Učiteljstvo (str. 18-19)

,,S Tridentskim saborom i u razdoblju između 16. i 20. stoljeća sve je zaustavljeno (Isto, str. 174)

,,S Tridentskim saborom u 16. se stoljeću sve čvrsto odredilo i tako radikalno nametnulo rimski obred... Ta postojanost trajala je tako dugo da nas je prva promjena liturgije sablaznila jer smo misu smatrali nepromjenjivom. To je pogreška“ (Isto, str. 325)

Kikovo oštro kritiziranje Tridentskoga sabora u skladu je pak s hvalospjevima II. vatikanskom zahvaljujući kojemu smo ,,izašli iz gotovo potpune nepokretnosti“ (Isto, str. 73)

Teologe, poznate i nepoznate – uključujući i sv. Tomu – zaslužne za pripremanje, razvijanje i obranu službenog Učiteljstva Crkve i ne spominje; dapače, prema svima se odnosi s nepovjerenjem i prijezirom... Kiko ironizira njihove 'debate' o euharistijskoj dogmi, ali i njihove rasprave općenito (usp. Isto, str. 327, 332, 334-335, 348-351).

srijeda, 7. studenoga 2018.

Krunica za pokojne


Povodom Spomena svih vjernih mrtvih – Dušnoga dana i općenito u mjesecu studenome koji označava kraj crkvene godine, pozvani smo posebno moliti za vjerne mrtve – duše u čistilištu, za oproštenje kazni za njihove grijehe. U tu svrhu možemo primijeniti oproste koje Crkva proviđa u ovome vremenu. Također se možemo poslužiti posebnim molitvama za pokojne, kao što je Krunica za mrtve koju donosimo u nastavku (izvor: Oficij za mrtve, Dubrovnik, 1929.)





četvrtak, 1. studenoga 2018.

Predslovlje svih svetaca i svetih zaštitnika



Kako se rimska liturgija odlikuje velikim bogatstvom posebnih obreda i molitvenih obrazaca, tako u njoj nalazimo predslovlje koje se uzima za blagdan Svih svetih i svetaca zaštitnika (grada, župe, biskupije, redovničke zajednice...). Ono doduše ne spada u standardnu zbirku predslovlja, nego je uvedeno u pojedinim partikularnim Crkvama, no prema mogućnostima koje proviđa posljednje izdanje tradicionalnoga misala iz 1962. može se danas svugdje upotrebljavati te se zato nalazi u dodatku mnogih misala. Ovo je predslovlje preuzeto u novi misal, iako ne posve identično. U nastavku donosimo njegov tekst iz tradicionalnoga misala zajedno s hrvatskim prijevodom.


Vere dignum et iustum est, aequum et salutare, nos tibi semper et ubique gratias agere: Domine, sancte Pater, omnipotens aeterne Deus; qui glorificaris in concilio Sanctorum, et eorum coronando merita, coronas dona tua: qui nobis in eorum praebes et conversatione exemplum, et communione consortium, et intercessione subsidium: ut tantam habentes impositam nubem testium, per patientiam curramus ad propositum nobis certamen, et cum eis percipiamus immarcescibilem gloriae coronam. Per Iesum Christum Dominum nostrum, cuius sanguine ministratur nobis introitus in aeternum regnum. Per quem maiestatem tuam trementes adorant Angeli, et omnes spirituum caelestium chori socia exultatione concelebrant. Cum quibus et nostras voces, ut admiti iubeas, deprecamur, supplici confessione dicentes.
Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo Tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Tebe slavi zbor svetih, a Ti kruneći njihove zasluge, kruniš svoje darove. Ti nam u njihovom životu daješ primjer, u njihovom zajedništvu društvo i u zagovoru pomoć da bismo imajući takvo mnoštvo danih nam svjedoka po strpljivosti hrlili u bitku koja nam predstoji te s njima primili neuvelu krunu slave. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji nam je svojom Krvlju zaslužio ulazak u vječno kraljevstvo. Po Njemu se Tvome veličanstvu drhteći klanjaju anđeli i zajedničkim klicanjem skupa te slave svi nebeski duhovi. S njima se, molimo, udostoj primiti i naše glasove, dok govorimo smjernim hvalospjevom.